Prosinečki se vraća u Dinamo?!

Robert Prosinečki, rođen 12. siječnja 1969. u Schwenningenu (Njemačka), u gastarbajterskoj obitelji, počeo je svoju bogatu karijeru kao petogodišnjak, u omladinskom pogonu Stuttgarter Kickersa. Kao 11-godišnjak dolazi u zagrebački Dinamo, gdje sa 17 godina debitira za prvu momčad. Već na prvim utakmicama najavljuje veliku karijeru, a dodatnu afirmaciju ostvaruje kao mladi reprezentativac.

Na Svjetskom prvenstvu za igrače do 20 godina, u Čileu 1987., s bivšom Jugoslavijom osvaja naslov svjetskog prvaka, i to kao najbolji igrač turnira. Međutim, Dinamov trener Blažević ga odbacuje, uz sada već legendarnu rečenicu "Pojest ću diplomu ako taj mali bude igrač"...

Ćirinu sljepoću brzopotezno su iskoristili čelnici beogradske Crvene zvezde i "Žuti" je ekspresno završio u grotlu "Marakane". Ovdje njegov talent dolazi do izražaja, u pravom trenutku, kada se u Beogradu formirala velika momčad.

Dobre igre bile su i viza za reprezentaciju, pa se tako Prosinečki našao u najužem krugu kandidata za prvu momčad na Svjetskom prvenstvu 1990. u Italiji. Izbornik Osim ondje mu je dao priliku na tri utakmice, a protiv UA Emirata bio je i strijelac.

Tada kotira kao najbolji mladi igrač Europe, a nakon što je u narednoj sezoni, 1990/91., s Zvezdom osvojio naslov europskog prvaka, prelazi u veliki Real. Za to vrijeme trajala je i "trakavica" s reprezentacijom. Kao dijete iz mješovitog braka, a i pod utjecajem beogradskog poslodavca, najprije je odbijao pozive iz HNS-a, pa će za "kockaste" debitirati tek 1994. godine. U tri madridske godine varirao je od odličnog do ispodprosječnog, uz gotovo nevjerojatne probleme s ozljedama, što rezultira posudbom u slabiji Oviedo.

Ovdje je "uskrsnuo", pa se vraća na veliku scenu, ali ne više u Real, već u konkurenta Barcelonu.

U Barçi bilježi velike trenutke, ali svojim osebujnim, gotovo haklerskim stilom igre, opet ne uspijeva postati redoviti prvotimac, već ga, nakon Europskog prvenstva 1996., usmjeravaju u Sevillu.

Ovdje ga dočekuje poziv iz Maksimira - uoči prvenstva 1997/98., predsjednik Croatije Canjuga vuče potez karijere i vraća Prosinečkog u "modri" dres, "vraća nogomet u Hrvatsku", kako se tada često moglo čuti. Unatoč čestim ozljedama, zbog kojih je u nekoliko navrata pauzirao po mjesec-dva, s njime "modri" dobivaju na težini i u euro-razmjerima. Pamte se okršaji s Partizanom, Newcastleom, Grasshopperom, MTK-om, Celticom, Marseilleom... u kojima je "Žuti" redovito igrao glavnu ulogu.

Paralelno, i u reprezentaciji doživljava zvjezdane trenutke. Iako je u Francuskoj 1998. bio na vrhuncu forme, izbornik Blažević ga je redovito ispuštao iz sastava, dajući mu "mrvice". Rasplet - "Žuti" više od dvije godine odbija igrati za Hrvatsku.

Promjenom vlasti u Maksimiru (i ne samo u Maksimiru), Prosinečki se odjednom, iako je obećao završetak karijere u modroj majici, van kombinacija nove uprave, koja je bila prinuđena "pobacati" sav teret iz broda koji tone. No, to je učinjeno krajnje nespretno, praktično bez želje za korektnim rastankom.

Za inat, Prosinečki nastavlja u Hrvatskom dragovoljcu, čekajući dogovor s belgijskim Standardom. Napokon, udomljuje se u engleskom drugoligašu Portsmouthu, klubu "po mjeri" velikog igrača na zalazu karijere. Prije nekoliko dana najavio je rastanak od nogometa. No, čini se da slijedi obrat. Zaista, ne bi bilo lijepo da se kao rastanak od ovog velikog majstora lopte pamti otužnih japanskih 45 minuta protiv Meksika...