Japanska sapunica

Hrvatska nije bila spremna

Nakon što završi bitka svi postajemo generali. Svi smo pametni i sve znamo. Znamo kako se trebalo raditi, pripremati i odigrati. Nisam ni ja imun na takvu pojavu. Mislim da nije nitko. Osjećao sam našu slabost, našu nepripremljenost, našu razdvojenost, našu neslogu i u reprezentaciji i u "sedmoj sili". Stalno je oko i u reprezentaciji lebdio jedan čudan osjećaj da se nešto skriva, da se želi od nekoga sakriti vlastita slabost. Gradila se u Tokamachiju jedna destruktivna taktika. Kombinacija koja je donijela destrukciju u igri, destrukciju u komunikaciji sa medijima. Destrukciju u komuniciranju sa samim sobom.

Naš novinar i fotoreporter Dražen Patarčić, koji je gotovo mjesec dana proveo na Dalekom istoku, u svojoj kolumni "Japanska sapunica" pokušat će vam predočiti neke stvari iz tabora naše reprezentacije o kojima dosad niste mogli čitati...

Foto: Dražen Patarčić

Gdje je nestao naš prepoznatljivi stil igre u kojoj smo mi diktirali tempo, skrivali i držali loptu protivniku, poigravali se širinom terena, dubinom lopte? Kako je moguće da se naša forma otopila u samo nekoliko dana? Da je nestao jedan Prosinečki, da nam je Stanić djelovao kao nagazna mina. Da je Vlaović izbjegavao svaku vrstu kontakata sa novinarima, a zabio je toliko važnih golova u karijeri. Da se Šuker razvodnio u želji kvalitetne promocije svoje S9 opreme i svog davanja na terenu. Da nekoliko igrača, koji su pružili odlične igre u svojim klubovima, ovdje nije odigralo ni minute.

Pisali su svi mediji, pa i mi na Sport Netu, kakva je loša "vibra" u i oko reprezentacije. Neki to nisu željeli vidjeti, ni u reprezentaciji a ni šire. Posao koji novinari rade jedan je od najtežih. Ni jedan nema namjeru sjesti na izbornikovu stolicu. Ni Ćiro nije imao takvu namjeru, ma koliko se nekima to činilo kroz njegove komentare ili pitanja. Spočitavalo nam se da mi rušimo jedinstvo reprezentacije, da mi unosimo nemir u naše redove.

Foto: Dražen Patarčić

A mi smo samo radili svoj posao. Željeli kao i stotinama puta ranije da naši dečki odigraju dobro, da se gura što dalje. Željeli ukazati na propuste koje vide naše oči. Jučer pokopani Ante Biće Mladinić jednom je rekao: "Čovjek i magarac vide više nego samo čovjek". Koliko samo istine ima u toj izreci? Koliko je samo želje bilo među nama da pokušamo tu izreku "plasirati" našem stručnom stožeru.

Hrvatska nije bila spremna. Nije bila spremna igrački, taktički. Nije bila spremna iznutra ni izvana. Nešto trulo događalo se unutar "vatrene kočije". Nešto trulo unutar "sedme sile". Hrvatska nije bila spremna ponoviti ni približno rezultat iz Francuske. Nitko to nije ni tražio, niti očekivao. Željeli smo prići prvi krug. Osjetiti Koreju. Možda je i dobro da nismo uspjeli. Tako smo si ipak na neki način sačuvali obraz. Kakav takav.

Foto: Dražen Patarčić

Osjećaji koje ovdje u Seoulu doživljavam, zajedništvo reprezentacije, naroda, sedme sile. Sve ono što smo mi imali u Francuskoj. Koreja je spremna i uradila je kao i Japan, ono što su malo njih očekivali. Ušli su u drugi krug. Nitko više ništa ne očekuje i ne traži od njih. Ali to zajedništvo koje krasi obje reprezentacije lako donese i korak više. Zasluženo. Kao što i naša reprezentacija zasluženo nastavak svjetske nogometne smotre gleda iz tvrde fotelje.

Hrvatska je jedino spremna okrenuti se budućnosti. Ne sutra, ne danas još jučer smo trebali početi. Već kasnimo. Odmah moramo okrenuti stranicu. Od vrha nogometne kuće pa do zadnjeg šarafića koji jedio naše "vatrene kočije".

Novi kvalifikacijski krug počinje. Hrvatska nije spremna ni za njega ukoliko se dobro ne pomete u nogometnoj kući.