Dokad ćemo im tepati?

Došli ste u goste nekom svom prijatelju ili poznaniku, na večeru, dobar film, utakmicu, partiju karata. Odjednom se sjetite da nemate posla, a žena je na porodiljnom, da vam je telefonski račun neplaćen, da vam HEP svakog dana može isključiti struju, da vam starije dijete ne može autobusom u školu, a mlađe nema melodiku. Sjetite se da vas susjed gnjavi radi dva kvadrata zemlje, da vas žuljaju cipele, a žena puši kutiju cigareta previše. I usput vam je voljeni klub danas izgubio, a sudac ga je, naravno, oštetio. I poludite, krenete razbijati po stanu svoga prijatelja, bacite mu fotelju kroz prozor, skinete gaće i pokažete svoju stražnjicu njegovoj ženi u kuhinji, čašom naciljate televiziju, zavjesom obrišete prljave ruke. Je li vam se ovo dogodilo?

Foto: Dražen Patarčić

Ako jest, onda ste vjerojatno u lošijoj soluciji dobili batine od prijatelja koji vam to više nije. U onoj drugoj soluciji, u kojoj je vaš dotadašnji prijatelj poštovao zakon i vjerovao u pravnu državu, izgubili ste poštovanje ljudi koji su saznali za ono što ste učinili, osramotili ste i sebe i svoju obitelj, proveli jedno poduže vrijeme u zatvoru razmišljajući zašto, na kraju platili sve što ste razbili i usput nešto "sudskih troškova". Ako ste se prepoznali u ovoj drugoj soluciji, onda definitivno ne živite u Hrvatskoj.

E sad, uzeli ste sina za ruku i poželjeli ga odvesti na utakmicu, da ga "zarazite" onim čime je vaš otac zarazio vas. Ljubavlju prema svojoj momčadi, "srcem za svoje". I dođe neka 68. minuta, a nekoliko pijanih idiota odluče "preuzeti stvari u svoje ruke". Razbijaju sjedalice, utrčavaju u teren, naganjaju igrače po travnjaku, pokazuju stražnjicu tribinama, povraćaju po atletskoj stazi. Dok smišljate odgovor na sinčićevo pitanje "Tata, zašto su ove barbe prekočile kavez?", pogled vam bježi preko tribine, a sjećanje slikava poziciju gdje ste ostavili svoj automobil. "Majku mu, točno mi je ispod tribine, tamo će ih natjerati policija, tamo će početi okršaji kamenjem. A rate kredita tek su počele stizati. Ne smijem sad tamo, dok dođem do njega taman će početi okršaji, pogodit će mi dijete. Jeb...hmmm...ti, neće me više vidjeti, rekla mi je žena da odemo na selo ovog vikenda..."

Foto: Dražen Patarčić

I onda čekate sutradan da u novinama vidite koliko ih je uhićeno i tko će platiti za vaše razbijeno vjetrobransko staklo. Čitate opravdanja, "to su naši momci, samo su se malo opustili", nailazite i na izjave igrača "hvala našoj divnoj publici, a incident ne bih komentirao", pa onda predsjednik kluba kaže "mi smo učinili sve što smo mogli, nije problem u nama", pa jedan policajac kaže "znam ja kako je njima, pa neću ih ja valjda tući", pa onda jedan od redara ispod glasa doda "nisam lud da se idem tući s mojim prijateljima za ovih 100 kuna što sam dobio za utakmicu", pa onda čitate izjave onih koji jedva čekaju takve situacije im slika izađe u novinama, da prospu svu svoju pamet i opravdaju silne godine studiranja i izučavanja psihijatrijskih modela da bi rekli kako je "kriv kućni odgoj i situacija u društvu", pa vidite kako je osim vašeg automobila platilo još njih desetak, plus okolni izlozi, pa onda dođete do zadnje stranice i tu sve završi. Sutra još netko nešto kaže, "moramo ovo i ono", glasnogovornik policije kaže "prvi potez mora povući Vlada", Vlada kaže "najodogovorniji su klubovi", klubovi kažu "treba te klince odgajati kod kuće", pa roditelji kažu "mi moramo raditi, a to ionako nije moj sin, nego neki drugi huligani"...

A onda naši Boysići, Torcidašići, Armadašići, Tornadovci, Kohortaši i svi ostali koji se skrivaju pod nekim uopćenim imenom, dođu u školu i pričaju klinkama "znaš mala, i ja sam ti bio tamo, da viš kako sam frknuo jednog pandura u kacigu". Bez poštovanja što sva ta imena pod kojima se kriju i klubovi "za koje se bore" imaju neku potpuno drugačiju svrhu. Da budu tu radi kluba. Kod nas je obratno. Klub je tu da bi navijači imali što raditi.

I svi im se dodvoravaju, svi skreću odgovornost sa sebe, nitko nije kriv. Poput onog poznatog dječjeg "nisam ja kriv, nagovorili su me". A kamenja lete, glave se razbijaju, utakmice se prekidaju, klubovi se oglobljavaju, stakla mijenjaju, pravi ljubitelji sporta frustriraju, policijske palice miruju.

Jer nećemo, vraga ti, dizati ruku na našu djecu, zar ne? Tko je vidio da hrvatski policajac smije udariti hrvatskog huligana? IIi da hrvatski huligan smije završiti u hrvatskom zatvoru? Tko se NJIMA smije zamjeriti? I suprostaviti. Tko je naša Margaret Thatcher?