U spomen na Gospodara lopte

Počeo je igrati nogomet u omladinskom pogonu predratne Concordije, a već kao 15-godišnjak našao se među kandidatima za prvu postavu. U siječnju 1945., odlukom tadašnjih vlasti, sve su strane riječi morale biti izbačene iz imena klubova, pa je od Concordije nastao klub Zeleno-bijeli 1906. Po svršetku rata Vukas je igrao za momčad Amatera, a potom je taj klub pripojen NK Zagrebu. Dobre igre u drugoligaškoj sezoni 1946/47. nisu zapele za oko vodećem gradskom klubu Dinamu, ali jesu splitskom Hajduku. Vukas je postao Splićanin.

U novoj sredini Bajdo se brzo adaptirao. Kao za inat Dinamu, brzo je prihvatio dalmatinski način života, a odlično se uklopio i u odličnu momčad Hajduka u nastajanju. Rezultati su uskoro počeli stizati, pa Hajduk 1950. osvaja svoj prvi poslijeratni trofej - prvenstvo Jugoslavije. Isti uspjeh ponavlja 1952. i 1955., u oba slučaja s Vukasom kao vodećim igračem. Upravo 1955. Vukas je bio i najbolji ligaški strijelac, iako je većinu karijere proveo kao povučena "špica", pretežno namještajući pogotke.

U Hajduku je igrao do 1957. godine, kada je kao prvi službeni nogometni profesionalac prešao iz tadašnje socijalističke Jugoslavije u talijansku ligu, u Bolognu. Kao 32-godišnjak vratio se Hajduku, gdje igra još tri godine, a veteranske dane proveo je u inozemstvu, igrajući u Austriji za GAK i Kapfenberg.

U reprezentativnom dresu pojavio se 1948. u susretu s Albanijom (0:0), a zaključno s utakmicom protiv Čehoslovačke (0:1) 1957. godine, odigrao je 59 međudržavnih igara, a 22 puta je postizao pogotke. Nositelj je dvaju srebrnih olimpijskih odličja, 1948. i 1952. godine, kada je Jugoslavija nastupala s najjačim sastavom i kada su olimpijski nogometni turniri imali daleko veću važnost od današnje. Igrao je na dva svjetska prvenstva, 1950. i 1954. godine, a pamti se njegov nastup protiv Brazila na drugom od ta dva Mundiala.

U ono vrijeme veliku su pozornost privlačile revijalne utakmice kontinentalnih momčadi. Tako je 1953. u Londonu kao reprezentativac Europe odigrao 4:4 protiv selekcije Britanije, da bi dvije godine kasnije u Belfastu, u uzvratnom susretu postigao hat-trick u samo 11 minuta! Ukupni rezultat bio je 4:1 za "kontinentalce".

Igračku slavu nije zamijenio trenerskom, iako je u Zagrebu završio odgovarajuću višu školu, već za polugodišnje epizode na mjestu tehničkog direktora Hajduka (1969.) uvidio je da svojom tvrdoglavošću u struci neće moći daleko, te se prepustio nogometnom kibiciranju.

Najveće priznanje Bernardu Vukasu stiglo je prije dvije godine, kada je u izboru Večernjeg lista proglašen najboljim hrvatskim sportašem u 20. stoljeću. U međuvremenu, o Vukasu je objavljena knjiga autora Zvonimira Magdića, a potom i video-kazeta Gospodar lopte u produkciji dr. Zdeslava Vukasa, sina legendarnog nogometaša.