Sport Net s Torcidom na putu za Zürich

Polazak je bio zakazan u utorak, 23. rujna u 15 sati, međutim sve se odužilo nekih sat vremena radi uvijek nam drage policije. Ovoga im je puta priča bila da jedna osoba može unijeti najviše 3 pive sa sobom, te da se ne toleriraju "velike" boce vina (ma šta god im to značilo), odnosno neprimjerene količine alkohola. Donekle su i uspjeli, mada su mnogi u našem autobusu već bili pripremljeni za takvu situaciju, pa su ranije prelili alkohol u bezalkoholne ambalaže, tako da atmosfera nije izostala u svakom slučaju.

Foto: Bruno Karadža

Sva tri autobusa su pratili pripadnici Interventne policije i smjenjivali su se sve do granice sa Slovenijom. Naravno, nigdje se nismo zaustavili na duže vrijeme, te su mnogi počeli negodovati, jer je u autobusu ponestajalo alkohola i hrane. Na granici sa Slovenijom smo se zadržali duže nego na onoj između Slovenije i Italije, međutim nikakvih problema nije bilo, osim što je jedan momak na ulasku u Italiju saznao da mu je istekla putovnica (!?). Bilo je pitanje kako će ući u Švicarsku, ali tim se nitko nije zamarao.

Italija će nam zasigurno mnogima ostati u sjećanju, jer se zbilo mnogo "bolesnih" situacija, stoga krenimo redom. Pošto nas niti slovenska, niti talijanska policija nije pratila, odlučili smo konačno stati na jednoj benzinskoj postaji u Italiji. Mnogi su odlučili trošiti prve eure na sendviče, slastice i alkohol, dok su ostali "ispraznili" doslovce pola pumpe. Svemu tomu je poticaj davao i pomalo zbunjeni blagajnik, koji je bio sam u cijelom marketu od djelatnika. Vođe naših autobusa su postajale sve nemirnije i ubrzo se krenulo dalje.

Tada se jedan autobus odvaja od našega i još jednog koji je bio iza nas. Njihov vođa je odlučio da neće stajati prije Švicarske, što je bio jaaaako pametan potez, jer je taj gospodin dobro pretpostavio što nas čeka. Uglavnom negdje kraj Milana stanemo na još jednu pumpu. Na ulazu u market mnogi uočavaju neke velike zastave Milana, Juventusa, Ferrarija te ponovno zbunjeni par blagajnika. Nakon što se "pomelo" par zastava djelatnici pumpe se počinju derati na talijanski i gestikulacijom ruku nam daju na znanje kako su pozvali policiju. Mi smo naravno vratili sve zastave i dali se u bijeg. Nakon nekog vremena opkoljavaju nas pripadnici talijanske policije i zaustavljaju nas na nekoj benzinskoj pumpi udaljenoj nekih 70 km od Milana. Pumpu su tada i zatvorili, a svako malo je pristizalo neko novo policijsko vozilo iz kojeg bi izašlo par novih "šminkera". Svi ti policajci su bili nekako dotjerani, nosili neke čizmice, pa nagelirani kao da idu vanka ludovati, uglavnom padali su samo takvi komentari.

Ovi su nas držali, ni manje ni više nego 5 sati, da bi na kraju priveli totalno krivog čovjeka koji u životu nije ukrao niti jednu jedinu žvaku. Sve su nas pretresli od glave do pete, kao i oba autobusa, te su pronašli veće količine alkohola, čokolade, bombona i još mnogo toga što je pripadalo onoj pumpi kraj Milana. Uglavnom mnogo toga nisu pronašli, što je ludilo, jer su se napaljivali i na prazne boce koje smo platili, ali nismo imali račun. Na kraju su doveli onog djelatnika pumpe šta nas je "otkucao", a donijeli su i neke video zapise, slike i još mnogo mnogo toga da bi priveli one koji nemaju veze s događajem. Nakon dužeg moljenja da oslobode naše i plaćanja istima 200 eura krenuli smo dalje, ali ova dva momka su ipak ostala sa talijanskim "šminkerima".

Švicarci nam na svojoj granici nisu uopće gledali putovnice (zamislite kako se tada smijao momak koji je skužio da mu je istekla), jer su im kolege iz Italije dojavile kako su nas pretresli, kako nas imaju sve evidentirane, te da ponovni pregled nije potreban. Uz konstanto navijanje u autobusu svi su se složili da se primire do Züricha, jer nam je tada bio cilj ipak stići na utakmicu. Nedugo zatim smo saznali kako je onaj treći autobus (koji se prije odvojio) stigao u Zürich i upao u nove probleme. Ovoga puta je slučaj bila šteka Marlbora, ali sve bijaše plaćeno i policija nije intervenirala.

U Zürich smo ulazili dobrih 40-ak minuta, a po dolasku pred stadion uočavamo samo naše navijače, te niti jednog (!?) navijača domaćeg kluba. Na tribini se skupilo oko 6-7 tisuća navijača Hajduka, a bilo je neobično vidjeti likove u dresovima Hajduka i Hrvatske koji ne znaju ni nabrojati 4 igrača splitskog kluba. Na donjoj tribini se navijalo čitavih 90 minuta i pokušavalo se konstantnim navijanjem probuditi gastarbajtere sa gornje tribine. To nam je uspijevalo jedino sa tradicionalno poznatim pjesmama tipa: "Ja te volin Hajduče", "Dalmacijo....", "Dalmatinac sam...", "Večeras je naša fešta....", itd... Atmosfera je bila odlična, a važno je istaknuti kako smo na početku utakmice digli ogroman bijeli transparent s Hajdukovim grbom preko gornje tribine uz crveno-plave papire.

Početkom drugog poluvremena su se digle po dvije crvene i plave trake preko sredine donje tribine uz bakljadu od nekih 40-ak bengalki. Euforija je bila na vrhuncu kada je Đolonga snažnim udarcem uzdrmao domaćeg vratara, da bi korner nakon toga urodio zgoditkom. Nikakvih incidenata nije bilo, osim što su se Torcidaši "besplatno" poslužili nekim pivama na dnu donje tribine. Po završetku utakmice smo odlučili otići malo do centra grada, gdje nas se skupilo negdje 60-ak.

Opet na našu žalost, nije uočen niti jedan navijač "skakavaca", a mi smo se bezidejno vrtili tramvajima dok nas vozači ne bi izbacili. U samom centru grada neki su se dobro "zabavili" u striptiz-baru, a kasnije smo vidno izmoreni odlučili krenuti put autobusa. Netko se tada poslužio i aparatom za gašenje požara na zatvorenoj benzinskoj pumpi, što je stvorilo ogroman dim, pa su vozači ostali malo zbunjeni našim ponašanjem. U autobusu smo zaspali do nekih 8 ujutro kada se ponovno počelo pjevati i navijati. Susreli smo se i s navijačima Vardara iz Skopja, te smo zajednički izgrafitirali neki zidić talijanskog marketa.

U Hrvatskoj nam je "prodimio" autobus negdje prije Trogira, a tada su nas već pratile specijalne jedinice iz Splita. To se sve odužilo do 22:30 sati kada smo uspješno došli do Lučke kapetanije. Spliteeee mooooj...