Novo vrijeme

Dolazi li novo vrijeme za vatrene? (Snimio: Dražen Patarčić)

Pogled unatrag, koliko je nama poznato, nikome nije donio ništa konkretno i dobro. Jedino u slučaju kada se takav pogled koristi za ispravljanje grešaka koje ste nekad davno, iz tko zna kojih razloga počinili. Nažalost, oko utakmice Hrvatska - Njemačka (pre)veliki je naglasak na ono što je bilo, a ne ono što će biti. Da, nas i Nijemce vežu neki dugovi od ranije, dužni su oni nama, dužni smo mi njima. Barem bi se tako dalo naslutiti iz mnoštva rečenica koje se mogu čuti iz našeg tabora, prvenstveno iz usta Miroslava Blažević. Je li nam to doista potrebno? Odnosno, nisu li svi računi svedeni na nulu? Nama se čini, ako nam se uopće smije činiti, da jesu.

Oni su nama u Manchesteru, u četvrtfinalu Eura 96 zakuhali, uz obilatu pomoć sudaca, poslali su nas kući, pobijedivši nas sa 2:1. Mi smo strpljivo čekali svoju priliku, koja je stigla u Lyonu. Četvrtfinale Svjetskog prvenstva u Francuskoj 98 donijelo nam je još nedoživljenu sreću, potukli smo "moćni stroj" sa 3:0, vrativši na taj način dug s kamatama, ujedno i šokiravši cijeli nogometni svijet. Da, to je bila partija iz snova, kakvu će teško bilo koja generacija ponoviti. Onda su nam se putevi razišli, ni jednima ni drugima ne ide baš bajno. Zapravo, nama, ako ćemo biti iskreni ide - grozno. Sada smo opet tu, jedni nasuprot drugih, mi i Nijemci. Opet se, kao i uvijek, stvara nekakva psihoza oko tog susreta, koji može biti važan, koji je spektakl, ali koji nikako nije presudan. A slušajući izjave naših pojedinaca, stječe se dojam kako protiv Njemačke igramo utakmicu "života". Ponovo slušamo kako će netko nekome vratiti dug, kako ova utakmica nema previše veze s prijateljskom(?!) i slične umotvorine. Nevjerojatno, još samo fali "klasično hrvatska" izjava kako je ovo - rat! A ova utakmica nije ništa drugo negoli savršena prilika da testiramo "novu Hrvatsku". Ili bi barem to trebala biti...

Kad će hrvatski navijači opet imati razloga za slavlje? (Snimio: Dražen Patarčić)

Stalno se vraćati unatrag nema smisla. Jer ni Njemačka, a pogotovo Hrvatska, nemaju onu snagu i silinu kao nekad. Može Ćiro ponavljati papagajski Mi smo treći na svijetu!, ali od toga ni on, ni igrači, a ni mi nema ama baš nikakve koristi. Jednom ćemo morati shvatiti kako je to treće mjesto gotova stvar, koja živi samo na papiru, u praksi to ne vrijedi baš previše. Ako želimo stvarati novu momčad, za nove uspjehe (zapravo, nije pitanje želimo li, jer mi to moramo), onda sjećanja na Manchester, Lyon ili bilo što drugo nemaju nikakav pametan cilj. E, sad, novine i novinari od nečega moraju živjeti, stoga je i ovo "pumpanje" atmosfere na neki način normalno, ali bespotrebno podizanje tenzija nije previše pametno. Zar ništa nismo naučili na onoj utakmici protiv Jugoslavije, kada smo u velikoj mjeri izgorjeli uslijed te prevelike želje, odnosno napaljene atmosfere. A ta je utakmica i mogla "prožvakati" tako nešto, jer je ipak, po svemu, bila jako posebna.

Ova protiv Nijemaca to nije. Dovoljna je već i sama činjenica da igramo protiv jedne od velikih, najvećih momčadi. Ljubitelji nogometa će to (valjda) shvatiti i bez ovoga. Hrvatska mora ići dalje, upravo nas ta prošlost obavezuje na nove uspjehe. Da bismo ih djelomice, jer u cijelosti će to ići jako teško, opet ponovili, onda moramo graditi novu momčad, na novim temeljima. Jedan za drugim, velikani iz galerije "vatrenih" odlaze, oni koji dolaze imaju pravo na svoje "viđenje". I ne treba ih opterećivati s onime što je bilo, treba ih pripremiti za ono što će doći. Treba nam uživanje u nogometu, uživanje u dvoboju Hrvatske i Njemačke. Naravno, i "test" za snagu naše reprezentacije, koja trenutačno pliva u neizvjesnosti. Ostavimo "osvete" po strani, igrajmo nogomet, gradimo momčad koja će nas opet uveseljavati. Novo vrijeme neće stići, ono je već stiglo.