Valencia - 10 godina kasnije

Nakon što se 1990. okupila gotovo u ilegali, hrvatska reprezentacija u prvim je nastupima bila prije svega zbrda-zdola posložena družina, s kojom su rijetki htjeli igrati. Godinu 1994., kada je po prvi put Hrvatska uvrštena u ždrijeb jednog službenog natjecanja, na kormilu reprezentacije dočekali su izbornik Miroslav Blažević i direktor Tomislav Ivić. Pod paskom ove kombinacije odličnih, ali i posve nekompatibilnih stručnjaka, otišlo se u ožujku na gostovanje u Valenciju. Na stadionu Mestalla izašlo se na megdan Španjolskoj, tradicionalno jednoj od najuglednijih europskih reprezentacija. U međunarodnoj javnosti čuđenju nije bilo kraja kada je objavljeno da je "furija" izgubila 0:2 (Prosinečki, Šuker), a da se pojavila nova nogometna sila - Hrvatska.

Za Hrvatsku su igrali: Ladić, Štimac (80. Pavličić), Jarni, Andrijašević (Vlaović), Jerkan, Bilić, Janković (46. Mornar, 80. Miše), Prosinečki, Šuker, Asanović, Bokšić. Od tada standardnih igrača nedostajao je samo Boban, a nisu nastupili ni Jurčević i Mladenović, tada redovni, barem na širem popisu reprezentativaca. Deset godina kasnije, zanimljivo je pogledati što se događalo s pobjednicima Mestalle.

Dražen Ladić povremeno je koketirao sa stranim klubovima, na kraju ipak ostao vjeran maksimirskom. Dugo je bio rekorder po broju nastupa u reprezentaciji, a proslavio se na Svjetskom prvenstvu 1998. godine. Prije četiri godine okončao je karijeru, a nakon kraćeg predaha ponovno se našao među "kockastima", sada kao trener vratara.

Igor Štimac također je sudionik "brončane" 1998., igrao je u Španjolskoj i Engleskoj, vraćao se u Hajduk. Ondje je još, kao vladar iz sjene, a i kladioničarski biznis ide mu od ruke.

Robert Jarni s 81 nastupom (ali i 7 za Jugoslaviju) apsolutni je rekorder našeg nogometa. Dres s državnim grbom nosi i dalje, ali na malonogometnim terenima. U međuvremenu je, između ostalih, odijevao i dresove velikih Juventusa i Real Madrida, kamo je došao nakon Francuske '98.

Stjepan - Stipe Andrijašević nešto je stariji, što je uz česte ozljede razlog zbog kojeg nije dugo potrajao u hrvatskoj reprezentaciji. Bio je u Hajdukovoj momčadi koja je igrala Ligu prvaka, više sezona odigrao je u Rayo Vallecanu, a karijeru je zaključio u dalmatinskim drugoligašima.

Nikola Jerkan također je "uranio", pa je propustio vrhunac "kockastih". Za utjehu, ostalo mu je sudjelovanje na Europskom prvenstvu. Igrao u Španjolskoj, Engleskoj i Belgiji.

Slaven Bilić pripada među igrače čija bi karijera bila još dojmljivija, da ju nisu sasjecale ozljede. U Karlsruheu i West Hamu bio je institucija, bljesnuo je na Mondialu, pa se vratio u sivilo Evertona. Okušao se i kao trener Hajduka, kasnije zasjeo u upravu kluba.

Janko Janković još je jedan od onih za čijeg zenita karijere hrvatska reprezentacija nije igrala redovito. Prilagodljiv za igru na svim pozicijama, cijenjen u Španjolskoj, osobito u Oviedu i Alicanteu, bavi se trenerskim poslom.

Robert Prosinečki se 1994. u Valenciji prvi put pojavio u hrvatskom dresu; do tada pomalo rezerviran prema novoj državi. Majstor lopte, podjednako impozantan i kada ga gleda 100.000 navijača na Bernabeu ili par stotina u Sigetu. Istinska legenda hrvatskog nogometa, još igra za Zagreb - iz gušta.

Čast kulturnjacima, gospodarstvenicima, političarima, ali Davor Šuker najveći je ambasador Hrvatske u svijetu. Potpisnik 45 pogodaka za Hrvatsku (hoće li itko za naših života to dostići?). I kad je reprezentacija bila "samo" brončana, on je bio zlatni. Iako nije objavio kraj karijere, već godinu dana igra samo na revijalnim utakmicama, a bacio se u biznis.

Aljoša Asanović jedan je od najosebujnijih iz te garde. Promijenio je čak 11 klubova, u nekima igrao u više navrata, pamti ga se najviše po mnogim velikim potezima iz bogate reprezentativne karijere. "Vatreni lakat". Sada je formalno u vodstvu Hajduka, no zapravo je kibic, dragi gost poljudskih tribina.

Udio Alena Bokšića u fantastičnoj hrvatskoj priči 90-ih mnogi nisu razumijeli. Drugačiji igrač od ostatka navale u momčadi, često je djelovao kao mamac protivničkim braničima da bi se oslobodio prostor za Šukera. Dvaput je svojim pogocima odveo Hrvatsku na Svjetsko prvenstvo, ali igrao je samo na onom neuspješnijem, 2002. Četiri godine ranije spriječila ga je jedna od brojnih ozljeda. Nakon Lazija, Juventusa i Middlesbrougha, zaključio je karijeru, otišavši nedovršena posla.

Ivica Mornar je u reprezentaciji debitirao baš protiv Španjolaca, ali je u međuvremenu vrlo rijetko nastupao. Velike oscilacije u igri pratile su ga u mladosti, da bi ipak koliko-toliku konstantu dobrih igara stekao u Belgiji. Već treću sezona adresa mu je Anderlecht.

Dubravko Pavličić je sredinom 90-ih bio stalno na raspolaganju, pa je tako prikupio čak 22 nastupa za Hrvatsku, iako nikad nije bio dijelom "idealnih 11". Važan kotačić španjolskog Herculesa, još igra u nižerazrednoj španjolskoj momčadi.

Tada obećavajući vezist, a sada iskusni libero, Ante Miše ipak je bio samo prolaznik u reprezentaciji. "Vječni" hajdukovac, s tri godine pečalbe u Nizozemskoj. Nedavno se otputio u Sloveniju.

Goran Vlaović godinama je živio u sjeni Šukera i Bokšića, pa 15 pogodaka u 52 nastupa zvuči doista impresivno. Mladoliki centarfor bio je sjajan u Dinamu, Padovi, solidan u Valenciji i Panathinaikosu, gdje i dalje nastupa.