Kuda plovi plavi brod?

Poraz od Stuttgarta nije posebno uzburkao duhove Dinamovih navijača, a niti iz uprave nisu se mogle čuti bombastične izjave kakve su popratile neke druge Dinamove neuspjehe ove jeseni. Zbog čega je to tako? Vjerojatno zato što su svi podsvjesno osjećali da je putovnica za Europu izgubljena još u Zagrebu, negdje između 84. i 90. minute utakmice s Herenveenom. Gotovo da je bio opipljiv taj osjećaj u zraku da Dinamovi igrači nemaju niti vjere, niti spremnosti, niti zajedništva da u Stuttgartu pokušaju napraviti čudo.

Foto: Tomislav Pacak

Ne može se reći da se Dinamo osramotio predstavom na Gottlieb Daimler stadionu. Odigrao je u skladu sa svojim trenutnim mogućnostima i barem ušutkao one koji su mu predviđali ili čak priželjkivali pet ili šest pogodaka u Vasiljevoj mreži. Međutim, iz svakog dodira Dinamovih igrača s loptom, iz svakog začetka nove akcije isijavalo je ono što su navijači Dinama vidjeli već bezbroj puta ove sezone. Bezidejnost, beskrvnost, nemoć, bezvoljnost. Moglo bi se pronaći još mnogo sličnih pridjeva, no zaustavit ćemo se na ova četiri.

Bezidejne i nepovezane akcije teško mogu ugroziti i daleko slabije momčadi nego što je to Stuttgart, a Dinamu je za čudo trebalo mnogo, mnogo više. Nitko od Dinama nije zahtijevao ili očekivao pobjedu. U Stuttgart su ispraćeni s plebiscitarnom podrškom navijača i medija da pokušaju učiniti što se može, ali da hrabro i skupo prodaju svoju kožu. Nema sumnje da je Stuttgart veći, jači i ugledniji protivnik, ali na travnjaku je po 11 igrača s obje strane i pobjedu treba izboriti, bez obzira kako se zvao protivnik.

Bez obzira koliko mala ona bila, Dinamo je priliku imao. Vlastitim htijenjem, željom, borbenošću i hrabrošću trebali su do posljednje minute pokušavati izboriti sva tri boda. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog samopromocije, jer rijetki od njih će tako skoro dobiti priliku zaigrati u Njemačkoj pred 40.000 ljudi. Polovični trud se ne broji, samo potpunim angažmanom može se do cilja.

Foto: Nikola Movrić

Još jednom ove sezone pokazalo se kako Dinamova mladost i talent teško opravdavaju hvalospjeve koje su bez pravog razloga i pozadine zaradili u mnogim medijima. Opet su dva najbolja pojedinca na terenu bili dvojica najiskusnijih. Edin Mujčin u sutonu svoje karijere bespoštedno skače u klizeće startove i sprinta u kontru u posljednjih 15 minuta utakmice. Ćiro Blažević je za Edu jednom izjavio da je dobričina i da upravo zbog svoje naravi nije zaradio ogroman novac u karijeri. Danas bi od njega i njegove požrtvovnosti svi novopečeni mladi milijunaši mogli mnogo toga naučiti.

Uz Mujčina, bivše "hajdučko srce" Ivan Bošnjak pokazuje kako se treba boriti za boje svoga kluba. Nije važno je li s druge strane momčad iz samog vrha europskog nogometa ili s dna HNL-a. Bošnjak će uvijek pružiti sve od sebe, a nerijetko će nakon posljednjeg zvižduka, dok se talenti i zvijezde tuširaju, istrčati još nekoliko krugova oko igrališta kako bi se bolje osjećao.

Foto: Dario Dodić

Dok njih dvojica vuku teret cijele momčadi, gotovo potpuno neprimjetni Mario Lučić i Ante Tomić asistiraju igračima Stuttgarta za pogotke koje su Dinamo izbacili iz Lige UEFA, Niko Kranjčar iz Zagreba poručuje da on može i bez nogometa, a Goran Ljubojević na klupi liječi problem mentalne nespremnosti kojega kao nogometaš od pola milijuna eura po sezoni ne bi trebao niti imati. Povrh svega, trener Ilija Lončarević nakon utakmice izjavljuje kako se nije niti nadao da će Dinamo pokazati više.

Spomenuti Ante Tomić vjerojatno je ni kriv ni dužan te večeri dobio i kapetansku traku. Zanimljivo bi bilo saznati čijom odlukom, budući da Dinamova "mlada nada" već dugo vremena teško svladava teret samog igranja za prvu momčad, pa nije teško primijetiti da za vođu zasigurno nije rođen. Bilo je žalosno vidjeti pokušaj njegovog "kapetanskog" prigovora sucu. Autoritet se ne dobija trakom oko ruke, već se traka zarađuje autoritetom. Ovim putem uputio bih pitanje g. Lončareviću: kome je u Dinamovoj momčadi Ante Tomić autoritet?

Ali to je samo jedan minoran problem u tmurnom i mutnom moru Dinamovih problema ove jeseni. Preplaćeni igrači koji su u Dinamo došli prije svega riješiti vlastitu financijsku egzistenciju, a tek zatim pokušati nešto odigrati, teško će izvući modre iz najteže krize otkad postoji HNL. Uz sve to, nevjerojatan broj od čak četiri trenera u samo četiri mjeseca ne može biti spojiv s pojmom ozbiljne momčadi.

Nije teško zaključiti da niti Zdravko Mamić, a niti Mirko Barišić ne vide rješenje ovog problema. Mamić se nekoliko puta tijekom polusezone gubio u krajnostima, od raskalašenih proslava uspjeha i rasipanja novca u disko klubovima do kažnjavanja cijele momčadi desecima tisuća eura i porukama igračima preko medija. Poslovično mirni Barišić sve je to promatrao s distance i vrlo je vjerojatno da posljednjih nekoliko tjedana za sebe traži izlaz kako bi se riješio okova po imenu Dinamo.

Ono što je na početku sezone izgledalo kao moćni jedrenjak kojemu su predviđali dobro more i uspješnu plovidbu Europom, pretvorilo se u brod koji tone i na kojemu se traži pojas za spašavanje viška. Preostaje da se zapitamo kuda plovi plavi brod? Dvomjesečna pauza u prvenstvu posljednja je prilika da se neke stvari poslože i da se momčad dovede u red.

Foto: Dražen Patarčić

Iako je mišljenje dolje potpisanoga da Ilija Lončarević nije najbolje rješenje za Dinamo, te da je čelništvo kluba preuranilo sa smjenom Nikole Jurčevića još na početku sezone, nova promjena trenera ne dolazi u obzir. Sadašnjem treneru treba dati priliku da s ovom momčadi odradi pripreme i spasi ono što se spasiti može, kad već nije mogao birati momčad s kojom će to napraviti.

Što se samog igračkog kadra tiče, malo se toga tu može napraviti. Vraćanjem nekih igrača koji se nalaze na posudbi moglo bi se dobiti na svježini, što bi otvorilo i nove mogućnosti u samom sustavu igre. Međutim, jedan od glavnih zadataka Ilije Lončarevića trebao bi biti povratak Nike Kranjčara kao vođe ove momčadi. Lončarevićeve izjave za medije kako ne zna što napraviti s Kranjčarom trebao bi u sljedeća dva mjeseca ostaviti za sebe i posvetiti se smirivanju odnosa i homogenizacijom momčadi.

Jedina svijetla točka Dinamove jeseni bili su navijači. Izuzmemo li postupke pojedinaca koje ne možemo nazvati navijačima, Bad Blue Boysi su pjesmom i koreografijom bodrili svoju momčad i u najtežim trenucima. Na toj bezrezervnoj podršci navijača trebalo bi izgraditi Dinamovo proljeće. Proljeće koje bi što je manje moguće trebalo nalikovati na jesen.