Lutanjem u Portugal

Foto: Ante Jakić

"Nepogriješivi stručnjak", koji u svom životopisu ima "više od 1.000 pobjeda", izbornik Otto Barić i dalje je na razmeđi želja i mogućnosti. Pritom je strahovito porazna spoznaja da niti nakon remija s Turskom nitko ne može prodrijeti u bit, odnosno konstatirati kakva je danas Hrvatska…

Foto: Dražen Patarčić

Nije važan remi s Turskom, koja se u Maksimiru prezentirala u novom izdanju. Koje je, uzgred budi rečeno, daleko svježije nego naše. Nije toliko važna ni činjenica da je Hrvatska, po tko zna koji put, prosula identitet prosječnosti, makar je istina da smo na kraju mogli slaviti i pobjedu. Važno je i zabrinjavajuće što se tumaranje labirintima i pod dirigentskom palicom Otta Barića nastavlja. Iako neću otići toliko daleko i situaciju tretirati krajnje kritičnom, teško je pobjeći od istine da je nepoznanica previše. I da samo letimičan pogled otkriva slabosti koje su ogromna prijetnja ambicijama na Europskom prvenstvu u Portugalu. Nitko više nije siguran kako danas oslikati "kockaste". Komparacija s "originalima" koji su pobrali treće mjesto na svijetu je suvišna, time se ne mislimo baviti, jer je uzaludno. Ali, konkretno, kako danas opisati reprezentaciju Hrvatske? Kreativnost? Nema je. Disciplina? Možda, ali samo deklarativno. Čvrstoća? Protiv Njemačke, Turske, ranije i protiv ostalih, nismo je vidjeli. Standardnost postave i konciznost u izboru imena? Budimo ozbiljni…

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Ako smo dobro shvatili poantu prijateljskih susreta, poglavito sada, kada bi se trebala vršiti klasična nadogradnja uoči odlaska EP, upitnika oko izbora sustava i pozicija bi trebalo biti vrlo malo. Umjesto toga, kod nas, očigledno, Barić sa svojim suradnicima još uvijek nije proniknuo u te dvije temeljne stavke. Prvo, ne zna se hoćemo li preferirati sustav 3-5-2 (s liberom bi se, koliko toliko dobilo na sigurnosti i pokrpalo kratere u obrani) ili ćemo se prikloniti "modernijem" 4-4-2, koji će igrati većina reprezentacija. Dražen Ladić će reći, "prednost je što Hrvatska može igrati oba sustava." To je, pod uvjetom da je doista tako, sasvim u redu, makar će cinici i kritičari reći kako ne može igrati niti jedan, barem ne kvalitetno. Ali, ako već može igrati oba, zašto se već sada, u cilju maksimalnog uigravanja, ne odabere jedan? Odgovor, naravno, zna Barić. Ako ga zna…

Drugo, kad se i ako se instalira najprimjereniji sustav, pitanje je kome će se podijeliti ključne role. Barić će na takve opaske skočiti kao oparen, ostajući dosljedan sebi u ekstremnoj osjetljivosti prema novinarima. Gotovo uvijek u bilo kakvoj vrsti kritike prepoznaje "neprijatelje" u novinarima. Osobno, ne poznajemo niti jednu personu iz medijskog svijeta Hrvatske kojoj nije stalo da nacionalna momčad ode čim dalje. A i maloj djeci je jasno da novinare nemaju konačan upliv u odabir, baš kao što je jasno da Barić luta, a još jasnije da je upravo na novinarima komentirati stanje. O širini pozivanja kandidata, koja se proteže gotovo po svim meridijanima i paralelama svi znaju sve, ali Barić ide tvrdoglavo dalje. U srijedu se dalo zamijetiti kako s vratarima nemamo većih problema. Pletikosa je, bez obzira na nešto tamnije izdanje kontra Nijemaca u Poljudu "taj", a Butina je protiv Turske (iako mu neki zamjeraju grešku kod drugog gola) pokazao da nije slučajno konstanta u reprezentativnom krugu. Je li nam u takvoj konstelaciji trebalo "izmišljanje" Didulice? Nama se čini da ne, makar protiv tog momka nitko nema pravo reći niti slovo. No, u srijedu se "rodio" - Nenad Bjelica. Barić će nakon utakmice u TV-eter poručiti, "evidentno je da imamo problema u kreaciji, tu će nam Bjelica, po svemu sudeći trebati i mi ga pratimo", ili nešto u tom stilu.

Foto: Davor Sajko

Aklamacijom mnogi tvrde kako Bjelica (ili Ivan Leko, po nekim drugim teorijama) mogu i moraju pronaći svoje mjesto u ovoj reprezentaciji, kojoj nedostaje – nogometni mozak. Sad se, eto, složio i Barić. Tu se u startu postavlja pitanje – zašto onda Bjelica nije pozvan protiv Turske? To što je Barić pogodio sa nenadanim pozivanjem Šokote uoči dvoboja u Ljubljani, ne znači da to mora postati pravilo, ili da će takve ekshibicije uvijek biti pun pogodak. Koliko god se Barić ljutio, pomalo je komično da se praktički svaki mjesec "izmisli" jedan novi kandidat, što nužno producira nestandardnost momčadi, nervozu kod pojedinih igrača i slične reakcije koje nepobitno štete ionako ne baš previše briljantnom stanju. Nevjerojatno je da Barić lamentira o Bjelici (Leki ili nekom trećem), a da u isto vrijeme kontra Turaka na travnjak pošalje formaciju koja sugerira – organizirani kaos. Što, zapravo, igra Ivica Mornar? Napadača, polušpicu, bočnog? Po izboru. Ili, kako mogu u onako "rastegnutoj" koncepciji zajedno ordinirati na Mornar i Rapajić, pa se onda Babić sasvim logično izgubi u središnjici, zajedno s Tudorom? Veli Barić "pokušali smo eksperimentirati, ali očigledno nismo uspjeli. Definitivno je tragikomično slušati takve konstatacije, jer, ponavljamo, sada sigurno nije vrijeme za eksperimentiranje, nego za učvršćivanje onoga što znamo. Nažalost, mi ne znamo previše.

Ista se stvar dogodila i u drugom dijelu, kada se u nemoći, između ostalog, "utopio" i Jasmin Agić. Barić je na konferenciji ponudio odgovor u stilu, "Agić je, objektivno, odigrao loše, ali mi znamo da je on pravi na poziciji zadnjeg veznog", a kad su kolege, s pravom, upitale zašto ga je onda, uopće, Barić izvukao na lijevu stranu, odgovor je nestao u širokom raspredanju. Bez konkretnosti. Valjda u skladu s proklamiranim stanjem. U konačnici, malo je toga posloženo na pravi način, Hrvatska i dalje egzistira na traženju, što je porazna činjenica, ako želimo pričati o ozbiljnom poslu, ozbiljnoj reprezentaciji i takvim očekivanjima u Portugalu. Zato se u posljednje vrijeme i otvorilo "nagovaranje Solde da se vrati", što je eklatantan dokaz nemoći.

Foto: Dražen Patarčić

Još jedan detalj je vrlo indikativan. Barić je često, da ne kažemo uvijek, novinarima pod nos gura tezu kako je u reprezentaciji "atmosfera obiteljska, pravo zajedništvo", što čini nam se nema baš previše veze s istinom. Bez i najmanje namjere da se svrstavamo na bilo čiju stranu, "slučaj" Darija Šimića će ogoljeti priču o "velikoj, sretnoj, obitelji". "Bez uvrede, ne želim sjediti Tokiću na klupi", ispalio je Dario uoči turske srijede. Njegova "golgota" traje odavno, još otkako ga je Barić maknuo s mjesta kapetana i tu ulogu namijenio Borisu Živkoviću. O tome želi li Šimić sjediti Tokiću na klupi, jesu li njegovi razlozi opravdani ili ne, svatko može imati svoje mišljenje i to nije sporno. No, sporno je da se takve stvari događaju u reprezentaciji Hrvatske. Izbornik koji "preferira disciplinu, jer zato sam uspio u Austriji", tu je morao biti rezolutan. Ili je Barić morao objasniti Šimiću zašto je on tu gdje je, a Tokić tamo gdje je on, ali nikako putem medija, ili je Šimića zbog takve izjave trebao – maknuti. Koliko god to izgledalo kao "svetogrđe", jer Dario nije iz kategorije problematičnih, a i njegova dugovječnost u reprezentaciji je dovoljan razlog za respekt. Međutim, sam Šimić je dao naslutiti kako on ne želi "životariti", bacio je Bariću udicu, samo naš izbornik nije znao što bi trebao učiniti s njom.

Na kraju, ne želimo biti defetisti i konstatirati kako sve to treba rastjerati, počevši od Barića. No, nećemo otići ni u dimenziju fatalizma i "čekati pomoć se nebesa". Hrvatska danas, dva mjeseca prije Portugala ne izgleda dobro. Dapače, izgleda poprilično loše. Barić luta, analogno tome, luta i cijela momčad, jer ipak je on šef parade. Često smo, istina, na krilima improvizacije znali porušiti zakone logike, no nismo sigurni da je to uvijek moguće. Ćiro je, sjetite se, uoči SP u Francuskoj 1998., složio reprezentaciju od koje se mnogima dizala kosa na glavi. Ladić je bio etiketiran kao "državni neprijatelj", Asanović je u Napoliju igrao "na sekunde", Štimac je bio van forme… Na kraju je Ćiro pogodio. Ali, ponavljamo, današnja momčad i ona Ćirina ne mogu, iz brojnih razloga, stati u istu rečenicu. A i Barić se diči "odmakom od improvizacije". Umjesto toga, umjesto discipline, dobili smo konstantno lutanje uoči Portugala…