Chapmanov izum kao simbol nogometnog biznisa

Prvo nogometno natjecanje održano je u sezoni 1871/82. Bio je to Football Association Cup iliti engleski kup (kao prva nogometna organizacija, krovna kuća engleskog nogometa zove se naprosto - Nogometni savez), sa sustavom natjecanja takvim da se iz kola u kolo broj preostalih momčadi prepolovljava, dok ne ostanu samo dvije, odigraju finale i dobiju pobjednika. U istoj zemlji odigrano je i prvo natjecanje po tzv. ligaškom sustavu, u sezoni 1888/89., Football League (Nogometna liga).

Nogometna se igra širila, nogometna groznica zahvatila doslovno sve krajeve svijeta, a u igri, osim vratara, igrači jedne momčadi se vizualno ni po čemu nisu razlikovali na terenu. Bilo je tako sve do 1928. godine kada je trener londonskog Arsenala Herbert Chapman realizirao ideju - na leđa dresa svakog igrača dao je našiti broj. Već u kolovozu te godine "topnici" su istrčali tako obilježeni. Inovaciju su ubrzo prihvatili i sugrađani iz kluba Chelsea i tako je počela nova era u nogometnoj povijesti.

U Engleskoj, poznato je, novi izumi često nailaze na podsmjeh i neodobravanje. Bilo je tako i s brojevima dresova. "Naše se tradicionalne boje ovime uništavaju", glasili su komentari nekih klupskih vođa. Brojevi su stoga vrlo sporo ustaljavali na dresovima klubova. U tom prijelaznom razdoblju i jedan, s današnjeg gledišta, kuriozitet - u finalu engleskog kupa 1933. godine Evertonovi igrači istrčali su noseći brojeve od 1 do 11, a oni Manchester Cityja s brojevima od 12 do 22!

Ovome se kaosu stalo na kraj 1939. godine, kada je udruga engleskih profesionalnih klubova odredila da sve momčadi moraju nastupati s brojevima od 1 do 11, i to tako da ti brojevi odgovaraju poziciji igrača na terenu. U ono doba klubovi su uglavnom imali standardizirane module postavljanja momčadi, i to: 1. vratar, 2. desni branič, 3. lijevi branič, 4. desni pomagač, 5. središnji branič/pomagač, 6. lijevi pomagač, 7. desno krilo, 8. desni napadač/spojka, 9. središnji napadač, 10. lijevi napadač/spojka, 11. lijevo krilo.

Na petom Svjetskom prvenstvu, onom 1954. godine, uvedena je praksa da se prije natjecanja prijave osnovni sastavi sa stalnim brojevima, koje su igrači nosili u svim utakmicama na turniru. Tako su se u igri pojavili i igrači s brojevima većim od 11 (zamjene igrača još nisu bile dopuštene, ni zbog kojeg razloga, osim u prijateljskim utakmicama).

Foto: Dražen Patarčić

U sjevernoameričkoj profesionalnoj ligi (NASL) već su sedamdesetih godina uvedeni fiksni brojevi i prezimena igrača iznad njih. Pod američkim utjecajem, 1994. godine i Engleska uvodi to pravilo. Dvije godine ranije prezimena igrača pojavila su se na dresovima reprezentativaca na Europskom prvenstvu u Švedskoj, kao i dvije godine kasnije na World Cupu u Sjedinjenim Državama. Paralelno se i na prednjoj strani dresa pojavio mali broj, no ta je praksa ostala rezervirana za reprezentacije.

U Hrvatskoj se klasična postava brojeva 1-11 redovito koristila do sezone 1995/96., u čijem su se proljetnom dijelu igrači zagrebačke Croatije pojavili s fiksnim brojevima i prezimenima na leđima. Ideju je prihvatio i Hajduk, potom i drugi klubovi, ali do današnjeg dana ne postoji pravilo o korištenju registriranih brojeva tijekom cijele sezone, te pojedini klubovi i dalje koriste brojeve 1-11 i druge kombinacije. Zanimljivo je da je u susjednim državama, poput Slovenije i SiCG, registracija brojeva uoči sezone obveza prvoligaških klubova.

Personalizirani dresovi su nezaobilazan dio sportskog marketinga, godišnje se u svijetu prodaju milijuni što klupskih, što reprezentativnih majica. Time je Chapmanov izum, osim što je pomogao sucima, gledateljima i izvjestiteljima, ali i stvorio kult velikih "desetki", "devetki" ili pak "jedinica", postao i izvor velike zarade. Nogomet je davno prestao biti samo sport...