Kakav nogomet, takvo i ponašanje

Mourinho je, poslije utakmice koju je njegov klub i više nego zasluženo izgubio, odlučio da neće davati izjave za medije, a isto je tražio i od svojih igrača. Englezi se nisu udostojili niti ponuditi razlog za takvo ponašanje, već su poslali čovjeka za odnose s javnošću, Simona Greenberga, koji je okupljenim novinarima servirao sljedeće: "Podnijet ćemo službeni prigovor Uefi zbog incidenta u poluvremenu utakmice."

Kakav incident? Tko je u njemu sudjelovao? Ništa od toga gosti nisu odgovorili, ostalo je na "slanju prigovora". Odgovor je potražen kod trenera pobjednika, velikog gospodina, Franka Rijkaarda. Nizozemski strateg objasnio je kako su Mourinho i treneri Chelseaja "poludjeli" u poluvremenu jer je Rijkaard, zamislite, prišao sucu Frisku, pozdravio ga i izmijenio neobavezan komentar utakmice.

Misli li Mourinho da je Rijkaard pokušao na neki način utjecati na švedskog suca, onda je uistinu pokazao da nije na razini jednog gospodina, ali i da ne poznaje nogometne veličine. Rijkaard je jedan od najtrofejnijih igrača svog vremena, prvak Europe s Milanom i Ajaxom, momčadima koje su u svoje vrijeme bile apsolutno nepobjedive.

Foto: EPA

Ne samo da je u velikoj karijeri nanizao bezbroj trofeja, Rijkaard je na terenu bio korektan sportaš (bez obzira što je imao svoje "minute"), i reputaciju velikog igrača može zahvaliti i upravo tome što se znao ponašati na terenu i izvan njega. Pomisliti da bi Rijkaard pokušao utjecati na suca je - glupo. A jednako je glupo pomisliti da bi jedan od najboljih svjetskih sudaca, što Frisk nedvojbeno jest - to dopustio.

I zbog toga, Mourinhov potez nije korektan prema Rijkaardu, Frisku, Barceloni, ali i novinarima, koji su ostali uskraćeni za njegove komentare utakmice u kojoj je Chelsea apsolutno nadigran od Barcelone. To nije slučajno, Mourinhove bahate izjave i veličanje vlastitih uspjeha, kao i podcjenjivanje suparnika, mnogi toleriraju dok se pobjeđuje, ali kad stignu dva poraza u nizu, Portugalac nije siguran što bi ponudio novinarima.

Kako bi im objasnio da njegova 300 milijuna eura vrijedna momčad nije niti jednom (!) zapucala na gol Valdeza, i to momčadi koja je stalno bila u napadu, što će reći da su u obrani uglavnom bili samo Puyol i Marquez? Da je ta momčad postigla gol samo slučajno, a da je mogla primiti i više od dva pogotka da je na golu imala Dudeka ili Carrola, a ne sjajnog Čeha? I da je Barca 13 puta pucala na gol njegovog "bunkera", i još 13 puta pored gola? Da je Abramovič United imao loptu više nego dvostruko manje od Barcelone?

Teška bi to bila pitanja za prepotentnog i napuhanog Mourinha, koji je prije susreta pričao o tome kako je Rijkaard veliki igrač, no da je kao trener "nula" prema njemu, velikom Mourinhu. Istina, Rijkaard kao trener nema titulu prvaka Europe, ni Kup Uefa ni par portugalskih prvenstava.

No, dok su za statističare trofeji jedino mjerilo kvalitete nekog trenera, ljubitelji nogometa vide i druge stvari, na primjer - nogomet. Rijkaard nema puno stavki u trenerskom životopisu - odmah mu je "uvaljena" nizozemska reprezentacija s kojom je stigao do polufinala EP-a 2000. godine, a ljeta 2003. godine postao je trener Barcelone, od koje je, nakon lošeg starta u sezonu, u 2004. napravio nepobjedivi stroj. I slično nastavio i u ovoj sezoni...

Ono što ovakva kronologija ne otkriva jest - igra. Nizozemska je igrala najljepši nogomet 2000. godine, treba se samo sjetiti "gaženja" Jugoslavije u četvrtfinalu od 6:1, i samo su nerealizirani kazneni udarca u polufinalu protiv Italije koštali "tulipane" borbe za krunu prvaka. A s Barcelonom je, pak, Rijkaard zasvirao savršenu nogometnu simfoniju...

U niz utakmica u prvom dijelu sezone, primjerice protiv Milana ili Reala, Barcelona je prikazala najljepši nogomet u Europi, s puno kratkih dodavanja, igranja "iz prve", driblinga, poteza, osvojivši srca nogometnih sladokusaca diljem svijeta. Pa tako i u Hrvatskoj, gdje na adresu HRT-a svakog tjedna stiže stotine mejlova molbi za prenošenje Barceloninih utakmica.

Pa zar je onda Rijkaard baš "trenerska nula" prema Mourinhu? Ako je, što je onda Mourinho nakon što je momčad "trenerske nule" sabila Chelsea u 30 metara i kroz cijeli dvoboj igrala "viktoriju" na gol Čeha? Odlika velikih pobjednika je da su i u porazu veliki. Mourinho to u srijedu nije bio.

Rijkaard? "Jose Mourinho je veliki trener, i puno je osvojio u karijeri", izjavio je trener Barcelone poslije utakmice. Nakon što je Mourinho, na neki način, uvrijedio i njega ne izašavši pred novinare. A to je bio još jedan dokaz Rijkaardove veličine. Kao čovjeka.

Potvrda njegove veličine kao trenera stigla je tamo gdje i treba - na terenu. I voljeli Barcu ili ne, voljeli Chelsea ili ne, svi objektivni promatrači složit će se u jednom - nogometna pravda sinoć je ipak pobijedila. Kao, uostalom, i bolja momčad.