Otići trebaju - svi

Odavno smo poznati kao narod koji najmanje cijeni ono što je njegovo, a u nebesa uzdiže tuđe. Svijest i stanje u glavi kojeg su nam nametnuli oni što nas desetljećima u školi svojim primjerima tako željno i beskompromisno učili neradu i “muktašenju”, nije ni moglo rezultirati drugačijim stanjem. Kako u državi, tako i u onome što mnogi nazivaju “najvažnijom glavnom stvari na svijetu”.

Naš nogomet "potonuo" u političkim vodama (Snimio: Dražen Patarčić)

Svijest u kojoj “svatko zna sve” i gdje nitko ni u najjasnijim trenucima neće priznati da je pogriješio, pa se, nedajbože, ispričati ili ponuditi drugačije rješenje, a istovremeno nepogrješivim senzorima spremno “na volej” dočeka i ismije sve što netko drugi radi, zagadila je sve pore hrvatskog društva. A nogomet je ogledni primjer. Savez koji ni dvije godine nakon dolaska iz Francuske, nije uspio dogovoriti podjelu lovine s neposrednim izvođačima. Savez kojim vladaju genijalci koji sve vide ružičastim, busaju se u prsa jer su Hrvati ”treći na svijetu”, uživajući u poznatom komunističkom nasljeđu samozadovoljstva i nerada, križu kojeg nam je ostavio negdašnji sistem. I zatim, marginalizirati pravi "umjetnički poriv" koji je Hrvatsku u rekordno kratkom roku doveo sa svjetskog Mount Blanca, u mračni rudnik i kaljužu internih prepirki i svađa, i nemogućnosti da se ”svih zadovolji” podjelom financijskog kolača, kojeg su mnogi nanjušili i žele njegov komadić.

Što reći o Savezu, čiji predsjednik nije našao za shodno ispričati se svima oko sebe, nakon proglašavanja “katoličkih i nekatoličkih” klubova, koji jesu ili nisu zaslužili titulu? Koji uredno jede i pije na račun svih onih koji postižu uspjehe, naročito ukoliko ne mora daleko putovati. Čiji mobitel je redovito nedostupan, a i kad je dostupan - ukoliko mu ne odgovara pitanje, odgovori s “iznenadnim ulaskom u tunel”. Predsjednik koji u ovakvom mulju i jadu hrvatskog nogometa, uvijek ima spremnu svoju poznatu izjavu kako ”nema nikih problema”. Predsjednik koji je imao razložnu podršku većine kad je dolazio na čelno mjesto Saveza, jer je svojim imenom i prezimenom garantirao nužne promjene. Što se promijenilo predsjedniče? Osim što je blagajna još praznija, što se reprezentaciji zviždi gdje god istrči, što je izbornik već godinama glavni klaun hrvatskog nogometa, što nas dogodine čeka još jedan genijalan projekt - 1. HNL sa 16 klubova, u situaciji kad 90% sadašnjih prvoligaša važe između profesionalizma i amaterizma, a sve malobrojnija publika najmodernijim mikroskopima traži barem zrno kvalitete i u sadašnjoj prvoligaškoj ponudi. Izjava kako je to protiv njegovih uvjerenja i želja i kako predsjednik ne može ništa protiv želje Skupštinara, skinula je još jednu masku pod kojom se krije hrvatski nogometni “mozak”. Ukoliko ne možete ništa, a ne slažete se s politikom vlastite kuće, zašto niste povukli radikalne poteze da se stanje promijeni? Ili zašto niste povukli - sebe?

Politika je duboko u hrvatskom nogometu, htjeli mi to ili ne (Snimio: Dražen Patarčić)

HNS-ova birokracija vrhunac je smijurije koja zagađuje hrvatski medijski prostor već godinama. Da ne idemo blisko i daleko u prošlost, dovoljan je samo jedan primjer, ovaj posljednji sa “suspenzijom” Hajduka, zbog neplaćanja dugova Osijeku. Hajduk je suspendiran tijekom tjedna, da bi se uoči utakmica, već dvaput suspenzija - susprendirala. Hajduk i dalje igra, Osijek i dalje nema kuna kako bi platio svoje prvotimce, suspenzija se postavlja i ukida iz sata u sat, rješenje gropa ne naziru ni najelitniji hrvatski pravnici, a naši nas nogometni birokrati uvjeravaju kako “rade na rješavanju problema”. Slično kao što su rješavali “slučaj Andrić” nekoliko mjeseci, skačući sebi u usta iz odluke u odluku, pokušavajući “zadovoljiti sve strane”, poznatom pričom oko ”TUMAČENJA zakona” Koliko je zapravo u HNS-u sposobnih i čestitih ljudi, koji znaju svoj posao i nisu stigli po nikakvoj političkoj i “rodijačkoj” regulativi, ogrebati se barem za komadić kolača koji je skuhan majstorijama nogometnih virtuoza, pa poklonjen Savezu? S kojim nas pravom obmanjuju i lišavaju onog pozitivnog naboja i iščekivanja nastupa bilo naših klubova u prvenstvu, bilo reprezentacije u svijetu? U Pandorinu kutiju navodnih “mafijaških poslova” unutar sudačke organizacije, koju je otvorio Zdravko Mamić, nećemo ni pokušavati prodrijeti...

Priče o nogometnim stručnjacima i omalovažavanje svih vanjskih promatrača njihovom tobožnjom “neupućenošću”, samo je rastjerivanje vrana i pokušaj uzdizanja vlastite egomanije daleko u nebo. A što to znaju “nogometni stručnjaci” što je nepoznato promatračima i navijačima? Zar je nogomet nuklearna fizika, koja je dostupna samo ljudima koji se godinama posvete njenom izučavanju? U hrvatskom nogometu ima stručnjaka koji zaslužuju respekt i poštovanje, ali izbrojati ih se može na prste. Ono ostali, koji zbog svoje intelektualne ograničenosti ili želje da što prije dohvate “bogatu mješinu” a bez velike muke, uporno će nas odvraćati od uplitanja u nogometne probleme, pretpostavljajući našu inteligenciju - svojem “golemom iskustvu i poznavanju materije”. Upravo je to najveći problem hrvatskog društva, što je totalno iskrivljen sustav vrijednosti i put prema zasluženoj časti. Dok prebogati (za ono što daju na travnjaku) mladi hrvatski nogometašići voze Mercedese i Ferrarije, istovremeno u Hrvatskoj ne postoji ni 3% ljudi koji bi znali nabrojati svih 9 članova brončanog hrvatskog osmerca iz Sydneya. Osmerca u kojem veslaju skromni doktori, inženjeri, apsolventi...

Što je konkretno napravila vlada HNS-a na čelu s Markovićem da se nogometu vrati poštenje? (Snimio: Dražen Patarčić)

U čitavom ovom crnilu, uopće se ne bismo začudili da već do kraja ovog mjeseca - Miroslav Blažević uistinu dobije nogu. Jer koliko god snažna njegova pozicija djelovala, nije toliko čvrsta da bi smjela ugroziti stolice vrhovnika hrvatskog nogometa. Alibi je već u ladici - rezultati su Ćirin najveći oponent. Na stranju njegovo paradiranje i uveseljavanje masa, za koje, usput rečeno, nije plaćen. No, ako je Ćirin odlazak sa kormila hrvatske reprezentacije posljednji čep koji sprječava ekspanziju hrvatskog nogometa - nema nam kraja. Nažalost, istina je daleko, jako daleko od toga. Samo Ćirinim odlaskom, ništa se u hrvatskom nogometu bitnije neće promijeniti.

Ćiru godinama prate afere i nepotrebni skandali, kojih je najčešći uzrok on sam i njegov (pre)brzi jezik. Izbornik jedne zemlje, dakle - najodgovorniji čovjek za stanje i ugled hrvatskog nogometa u svijetu, ne smije si dozvoliti izjave tipa ”Jebo te Batistuta”, ili ”Jebeš trenera koji ne mijenja mišljenje” (citati, op.a.), bez obzira u kojem društvu ih izrekao. No, u jednoj se stvari Ćiri svakako mora odati priznanje. Najzaslužniji je za uspjeh reprezentacije u Francuskoj 1998. (iako su si mnogi pokušavali pripisati kredit za to) i vjerojatno najveću životnu grešku napravio je kad nije odstupio, nakon što ga je hrvatska nacija digla u rang velikana hrvatske povijesti. Poput Francuza Aimea Jacqueta, kojeg ni milijarda dolara ne bi privoljela da ostane na kormilu francuske reprezentacije, nakon što ju je doveo na krov svijeta. Ćiro je time pokazao želju da nastavi, a nije morao. Usprkos dobro poznatom navijačkom refrenu o njegovim “homoseksualnim sklonostima”, Ćiri jednu stvar nitko ne može osporiti - da ima “muda”.

No, rok trajanja prolazi, hrvatski nogomet čak ni ne stagnira, već tone, a imali smo prigodu na krilima Francuske 1998., ostaviti hrvatski nogomet u neslućenim visinama. Ove zime, od dresa reprezentacije oprostili su se Zvone Boban, Slaven Bilić i Aljoša Asanović, ali stigli su novi i stižu svakog dana, no još uvijek su neiskorišteni, doslovno - nebrušeni dragulji. “Šuškovi komandosi” prava su budućnost hrvatskog nogometa, igrači koji se moraju što prije i što pametnije uklopiti u društvo preostalih “vatrenih”, Štimca, Šukera, Jarnija, Bokšića.... Usprkos dobroj igri protiv Škota, pozivanje Prosinečkog u reprezentaciju čisti je alibi, Ćirin pokušaj da se skrije iza floskule “sve smo pokušali”. Na stranu motivi Prosinečkog, koji je ostao bez posla, pa mu ni gaženje dane riječi nije predstavljalo velik problem.

U stanju smo stvoriti uistinu veliku reprezentaciju, jer imamo generaciju koja može mnogo. Ali tu generaciju treba brusiti, dati mogućnost Balabanu, Šokoti, Mikiću da uče od Šukera i Bokšića, Tudoru dati prigodu da postane novi Štimac, od Bišćana napraviti ono što mu potencijal omogućava, a bankovni račun potvrđuje. Stoga je nužno napraviti filter, umjesto neosporne kvalitete, ali i zamjenjivosti Prosinečkog, Solde, Jurčića, gurnuti svjetla reflektora prema Bišćanu, Rukavini, Tudoru, Leki, Vranješu... Dati im šansu da uče, jer tko će ih naučiti bolje od Šukera, Bokšića, Štimca, Stanića, Jarnija? Hrvatska reprezentacija je tu da pomogne hrvatskim igračima, zašto je zaboravljen Vlaović, zar nije zaslužio da bude u krugu reprezentativaca? Time će ga i njegov trener gledati drugačijim očima i lakše mu pružiti šansu, ako je reprezentativac.

Igrali smo mnogo prijateljskih utakmica, ali nijedna nije poslužila pravoj svrsi. Sve su bile više “spektakl” i poligon izlaganja javnosti foteljaša i pozadinaca, umjesto da se svjetla reflektora upere prema onima na travnjaku. Igrači? Jako je dobro poznato da potpuno stoje iza Blaževića, no gdje se, osim u Hrvatskoj, o izborniku odlučje u svlačionici? Iako je, sa stajališta struke, moda i bolje da ga biraju igrači, jer tko zna za kakvu bi se “vratolomiju” mogli odlučiti oni što se nazivaju “strukom”...

Ako mislite da nasljednika nema - varate se. Ivo Šušak, Mirko Jozić, Ivan Katalinić...? Zašto Nenad Gračan ne bi bio kvalificiran za izbornika i trenera reprezentacije? Na stranu sve što tko o njemu misli, idemo gledati rezultate. Tko ima bolje rezultate od njega, s igračima koji su bili manje “razvikani”? Koji je razlog protiv njega, mladost? Rezultat? To što nije iz Dinama ili Hajduka? Što nema trenersku licencu? Pogledajmo Europu, Frank Rijkaard, Jozef Chovanec, Rudi Völler, Mick McCarthy, Jose Camacho, bivši i sadašnji selektori, sve mladi treneri, bez većeg trenerskog iskustva. A nama treba netko tko je “popio svu pamet svijeta”? Ne, nama treba radnik, koji će zasukati rukave i krenuti u budućnost sustavnim radom i planskim projektom, uz pomoć svih onih koji mu pomoći mogu i trebaju.

A takvi nam trebaju i u HNS-u. Mladi, ambiciozni i neiskvareni ljudi, koji žele u prvom redu boljitak hrvatskog nogometa, pa tek onda svoj. Godinama je u Hrvatskoj obratno. Kad će sa scene odstupiti generacija “Miljanićevih učenika”, koji su u hrvatski nogomet presadili najbolesniji dio tkiva koji se zagađivao desetljećima u NSJ-u do 1990.? Ljudi koji dijelom nisu krivi za svoje postupke, jer na drugačiji rad, do kavanskih i djetinjastih prepirki i vrlo odraslog paradiranja, soljenja pameti svima oko sebe i nerada - nisu ni navikli. Na hrvatskim fakultetima postoji dovoljno mladih, sposobnih i pametnih ljudi, koji žele mijenjati sustav hrvatskog razmišljanja. Odlazak Ćire Blaževića sa kormila nije rješenje svih problema. Iz hrvatskog nogometa trebaju otići svi kojima u njemu nije mjesto. No, tko će ih potjerati?