Istina ponekad zna biti bolna

Pet hrvatskih klubova u ovosezonskom izdanju Goodyear lige ubilježilo je ukupan omjer 66-86. Ako izuzmemo Zadar i Cibonu koji su upisali više od 50 posto hrvatskih pobjeda, teško je biti zadovoljan učinkom naših klubova.

Foto: Bruno Karadža

Još početkom sezone iz redova naših klubova isijavao je optimizam. Zadrani su najavljivali veliki rezultat, Zagreb se nadao Final Eightu, Splićani najavljivali "eksploziju talenta", Šibenka je htjela dokazati da joj je mjesto u ovom društvu, a niti Cibona nije bila bez ambicija. Od svega toga jedino je Šibenka ostvarila zamišljeno. Ostvarila je 11 pobjeda iz 30 susreta i zauzela 11. poziciju te pokazala da se može nositi i s objektivno jačim ekipama.

Cibona je imala turbulentnu sezonu i ispadanje u četvrtfinalu, koliko god gorko bilo, ne možemo reći da je neočekivano. U sezonu su krenuli sa Žižićem, Sesarom, nadali se Amerikancu Elliottu i sa svim ovim igračima koji su tu danas. Čak niti tada mnogi nisu Cibosima davali neke velike šanse, posebice u Europi. Svi su odmahivali rukom govoreći kako Cibona nema šansi niti na jednom frontu. Ipak, ušli su među 16 u Euroligi, na Final Eightu u sastavu koji bi u normalnim okolnostima s početka sezone vrlo teško konstantno igrao, imali su domaćina na konopcima. Nije bilo "Popa", nema više niti "Žiže", ostali su bez Amerikanca, dobar dio igrača bio je načet ozljedama i u takvom odnosu snaga što očekivati? Finale, trofej? Spustimo se na zemlju.

Zadar je tradicionalno dobro igrao u Jazinama, ali opet im je nedostajao onaj iskorak na gostujućem parketu kako bi ostvarili nešto više. Istina, slavili su na teškom gostovanju u Beogradu kod Partizana što je možda i njihova utakmica sezone, slavili su na gostovanju u Podgorici, ali i poraženi u Domžalama i Mariboru. Zadarski "pad" krenuo je ozljedom Hilla. Do tada su Zadrani sjajno stajali u Goodyear ligi, a nakon njegove ozljede pali su sve do sedmog mjesta. Na Final Eightu ih je to skupo stajalo. Išli su na Partizan i u takvom meču vrlo je teško nešto više očekivati. Ipak, nije to obično ogostovanje. Gostovanje u Beogradu nikada nije "obično" gostovanje. Svejedno, tamo su pokvarili dojam cijele sezone. Brodolom u drugom dijelu četvrtfinalne utakmice prekrio je sve ono dobro što su Zadrani napravili. Čini se da su Zadrani ipak krivo tempirali formu.

Foto: Davor Sajko

Zagreb je igrao na "refule". Njihova igra varirala je od sjajnog do katastrofalnog. I ove sezone temeljila se na inspiraciji trojice igrača - Marka Tomasa, Damira Miljkovića i Ivana Tomasa. Kada su oni imali večer, niti jedna momčad se nije mogla izvući, no u situaciji kada bi stali - nije bilo lijepo po "mrave". Zagrebaši su u takvoj sezoni zauzeli 12. mjesto s istim omjerom kao Šibenka. Ne možemo se oteti dojmu kako su imali potencijala za nešto više. Kao utjeha Zagrebu ostaje činjenica da je njihov igrač izabran za MVP-a lige.

Šibenka je gledano općenito napravila sve što je bilo u njjenim mogućnostima. Niti oni nisu bili pošteđeni uspona i padova. Kod njih je to bilo ponajviše uvjetovani velikim promjenama u igračkom kadru. Od početka sezone pa sve do kraja prosinca kroz klub je prodefiliralo previše igrača. Neki su se tamo zadržali dan-dva, a neki mjesec-dva. Struka je bila u najtežoj situaciji. Kulminiralo je odlaskom Sanija, Norca, sukobom menadžera Jablana s Upravom te odbijanje igranja njegovih igrača za momčad na gostovanju. U vrijeme novogodišnjih blagdana situacija se stabilizirala i Šibenka je dovela neke nove igrače i krenula u pozitivan niz. Ističe se svakako pobjeda u Ljubljani protiv Union Olimpije u situaciji kada su ih svi vidjeli kao otpisane i zalutale u ovom društvu. No, onmi su tu najmanje bili - zalutali.

Što reći o Splitu? Teško je napisati išta nakon onog što je prikazivao na terenu. Sam ulazak u sezonu bio je katastrofalan, s takvim igrama se nastavilo, najavilo se buđenje, no ništa od toga, mijenjani su treneri, igrači su odlazili zbog neisplaćenih dugovanja, sukobljavali se sa strukom, a sve je to ostavilo traga na onom što svaki navijač traži - rezultatu. Rezultat Splićana ove sezone je u kategoriji "zaboravimo što prije". Kao klub koji je dobio "wild card" Split je potpuno podbacio. "Vječiti talenti" će izgleda do vijeka biti samo "vječiti talenti". Od momčadi u kojoj igra tek jedan igrač na traženoj razini, Roko Ukić, ne može se očekivati više. A mi smo očekivali. Očekivali smo zbog toga što je Split imao reprezentativne kandidate Pašalića i Rančića, velike potencijale Perića, Kaštropila i Kedžu i kao šlag na sve Roka Ukića.

Četiri kluba iz SiCG ušla su među četiri najbolja. Koji je razlog tome? Možda smo bili nerealni i previše očekivali? Možda uistinu imamo previsoko mišljenje o našim klubovima? A možda su oni više željeli taj trofej, i igrački i logistički... Bit će da je ovo drugo. Kako se onda izvući iz ovog pita se običan navijač. Običan navijač traži rezultat, njega ne zanima tko je na terenu, što se oko terena događa. Možda treba jednom zauvijek vidjeti da li će našim klubovima Goodyear liga služiti za uigravanje momčadi i ispunjavanje kvote jakih utakmica ili će se ići na sve ili ništa, na trofej pobjednika Goodyear lige. Trebalo bi to jasno reći kako bi navijači znali na čemu su. Ipak, svi mi "drukamo" za svoje klubove i svaki poraz nam teško pada.