Tko nakon Ćire?

Najzvučnije odjekuju imena Slavena Bilića i Zvonimira Bobana i tu se slažemo sa Tonkom da bi njihovo imenovanje u ovom trenutku ipak bilo prevelika egzhibicija. Obojica nisu nikad radili kao treneri, a niti nemaju završene nikakve trenerske škole. Eventualno postavljanje jednoga od njih dvojice bilo bi moguće jedino da na klupu prvo zasjedne netko drugi pa da oni odrade staž pomoćnika trenera i tada, tek nakon nekog perioda, mogu preuzeti vođenje momčadi. Uostalom, takav je i bio put Viallija, Völlera, Keegana i drugih.

Uvijek kada se govori o kandidatima za izbornika na pamet nam nam prvo padaju Splićani. Dakle, tu se spominju imena Ivića, Poklepovića, Katalinića te Bonačića. Uza svo dužno štovanje dvojice trenerskih legendi, dojma smo da su Tomislav Ivić i Stanko Poklepović ipak malo prestari za taj posao. Ne trebamo još jednom imati najstarijeg izbornika na svijetu. S druge strane su pak mlađi Ivan Katalinić i Luka Bonačić, ali je njihova mana što su posvađani sa "cijelim svijetom" te kao takvi teško mogu na užarenu izborničku klupu. Sva četvorica bili su žestoki Ćirini oponenti i njegovi najveći kritičari, stoga bi većina igrača sa nezadovoljstvom popratila njihov izbor, a to je dodatni minus.

U drugu skupini idu "Austrijanci" Otto Barić i Ivica Osim. Osnovni problem u izboru te dvojice je taj što imaju čvrste ugovore sa svojim poslodavcima i teško da će otići u trenucima kada obojica nižu uspjehe. Otto Barić je, osim toga, već u pomalo poznim godinama, dok bi Osim bio upravo idealan da se nije do 1993. godine izjašnjavao kao Jugoslaven. Ako zanemarimo pitanje da li je taj postupak u redu ili nije, veliki dio publike ga ne bi prihvatio, a bez toga ne bi dugo opstao. Poteglo bi se još jednom pitanje političkog izbornika, a toga nam je već preko glave.

Mirko Jozić također figurira kao jedan od ozbiljnijih kandidata. Kada smo ga konačno dobili za izbornika mlađih kategorija, ponovno ga se želi prekomandirati u stariju vrstu. Šteta, jer on se dokazao upravo s mlađim igračima i tu može dati svoj maksimum, posebno kada se, nakon odlaska Ive Šuška, čini da Novoselac nije idealna osoba za tu poziciju. Upitnik iza Jozića stoji i zbog činjenice da se prije nekoliko godina bezuspješno pokušao vratiti u domaći nogomet, ali nije uspio na užarenoj splitskoj klupi. Kako li će na još "užarenijoj", onoj reprezentativnoj?

Postoji i skupina izbornika koji su bili najbliži Ćirini suradnici. Riječ je o Ivi Šušku i Branku Ivankoviću. Potreban je veliki otklon od dosadašnje prakse, a tu teško da kao izbornici mogu profunkcionirati Šušak ili Ivanković jer ne bi imali hrabrosti za rezove i pomake u ovoj momčadi.

Postoji i skupina "ne daj bože" izbornika. U nju spadaju Josip Skoblar i Zlatko Kranjčar, obojica nekad veliki igrači, ali i ljudi koji su u posljednjih šest godina koliko je Ćiro bio izbornik, najviše puta u novinama istaknuli kako žele biti sljedeći izbornici. Na temelju čega, postavlja se pitanje. Skoblar nije mogao biti trener niti u matičnom Zadru, a Kranjčar je bukvalno istjeran iz gotovo svih klubova u kojima je radio.

Nakon svega ostaje nam još jedno ime i iza njega ne možemo naći niti jednu zamjerku ako se vodimo navedenim kriterijima; mladost, znanje, osobnost, karizma, rezultatski uspjeh. Nenad Gračan započeo je karijeru prije tri godine u matičnoj Rijeci i od tada pa do danas smireno vodi riječki brod. Kulminacija njegove karijere i jedan od najvećih uspjeha NK Rijeke u povijesti došla je u sezoni 1998/99, kada je Rijeka nekoliko puta pobijedila u našoj ligi na naslov pretplaćene Hajduk i Dinamo te se do zadnjeg kola borila za naslov. U već poznatim okolnostima naslov je otišao jednom "katoličkom" klubu, a kolo prije kraja Nenad Gračan doživio je ovacije u Splitu kada je sa Rijekom pobijedio 4:2 svoj, također bivši klub, Hajduk. "Neno Gračan, Neno Gračan…", orilo se tada Poljudom.

Da li je i hrvatski reprezentativni nogomet sada u takvom trenutku da mora zavapiti za imenom Nene Gračana? Čini se da stvarno jest, jer je jedino Gračan, od svih hrvatskih trenera, ostao po strani u kritikama prema Ćiri, vjerojatno svjestan da će kad-tad dospjeti na listu kandidata za izborničko mjesto pa je stoga dosad rijetko otvoreno kritizirao rad, sada već bivšeg, izbornika.

Jedino je Gračan karizmatična osoba, koja neće prezati niti od drastičnih rezova s ciljem poboljšanja igra i ostvarivanjem pozitivnog rezultata. On ima strpljenja, što je dokazao u Rijeci gdje već tri godine smireno radi i iz godine u godinu, čak i sa slabijom ekipom, ostvaruje dobre rezultate. Ove sezone im baš ne ide, ali je Rijeka, čak i sa takvom momčadi, držala "egal" sa super jakom Celtom 200 minuta te su bili u prigodi izboriti prolazak u sljedeće kolo. Nenad Gračan je i kompletan kao osoba, inteligentan, produhovljen čovjek, europskog načina razmišljanja, što također nije zanemarivo. Manjak mu je što nije niti iz Zagreba, niti iz Splita, ali to mu je ujedno i plus jer možda je i dobro da izbornik konačno postane, netko iz, uvjetno rečeno, "manje" sredine.

Najveće zamjerke koje idu na njegovu adresu su da je Rijeka tada, pa i danas, igrala "igru bez igre". S tim terminom se teško možemo složiti jer kako objasniti činjenicu da je Hajduk na Poljudu dobio četiri komada te da je Dinamo u istoj sezoni poražen dvaput, jednom u Maksimiru i jednom na Kantridi. Istina je da je to bila igra orijentirana defanzivno, ali u toj igri se točno znalo što svaki igrač treba raditi i to milimetarski precizno. Bila je to momčad koja je imala karakter, a uostalom, nije li i Italija tako igrala na nedavnom Euru pa su dobili sve pohvale za svoju igru te su zamalo osvojili naslov.

Ipak, o svemu odlučuje stučna komisija i Izvršni odbor HNS-a, tako da spisak potencijalnih kandidata sigurno nije konačan. Kako je naš nogomet totalno nepredvidljiv, moguće je da osvane neko potpuno novo ime. Mi smo samo odlučili nabrojati one najčešće spominjane i prokomentirati njihov dosadašnji rad i sigurno se mnogi neće složiti s ovim viđenjem. Jer, ne veli se uzalud da je Hrvatska država koja ima pet milijuna predsjednika države i pet milijuna izbornika.