Červarova samovolja ili zaštita igrača?

Hrvatski se rukomet našao u situaciji za koju se praktički mora i treba okriviti sve glavne aktere. Reprezentacija koja se okitila s toliko medalja da su igračima odavno glave preteške danas nema izbornika. Na papiru to je Lino Červar (i to je upitno, no o tom potom), ali izbornik bi nekako nakon raščlanjivanja te riječi trebao izabirati reprezentativce, no tome nije bilo tako, barem ne u posljednjem slučaju odabira igrača za Svjetski superkup u Njemačkoj. Isto tako, logično bi bilo da taj izbornik i vodi tu izabranu reprezentaciju, no logike u našem 'najjačem Savezu' posljednjih dana i nema previše.

Koordinator za muški rukomet, Zoran Gobac, tvrdi kako ima veće ovlasti pri izboru igrača od Červara te da je bio prisiljen sastaviti popis reprezentativaca, jer čini se nitko drugi to nije napravio na vrijeme. Recimo da je tome doista tako, ima hrvatski rukomet i većih problema od sastavljača popisa reprezentativaca. Treba priznati da popis vjerojatno ne bi imao nekih odstupanja kad bi ga sastavio Červar.

Nedostatak logike nameće se i u održavanju konferencije za novinare povodom odlaska na dotični Superkup. Novinari stižu u Savez, a izbornik Červar kreće u suprotnom smjeru. Zar nema smisla da na pressici ostane i Červar pa da nam iznese svoje viđenje stvari i da se napokon sazna istina u vezi izbornikovog odnosa s Gopcem i odnosa rukometnih djelatnika i igrača prema novcu koji još nisu ugledali?

Foto: Dario Dodić

Umjesto razgovora o aspiracijama 'najbolje reprezentacije na svijetu' na predstojećem Superkupu kreće se u napad svih novinara, točnije svih urednika jer se 'sicira' rukomet samo zbog toga što ima vrhunske rezultate. Takvi smo mi Hrvati tvrde predsjednik Saveza Željko Kavran i dotični gospodin Gobac. Nogomet ima glavnu ulogu i najviše 'kvadratnih centimetara' medijskog prostora, dok se rukomet slavi samo 48 sati nakon fantastičnih uspjeha i onda pada u zaborav.

Krenimo sada u analizu zašto je tome tako. Apsolutno je sport broj 1 u Hrvata nogomet, tako je oduvijek i ne vidim što bi se moglo promijeniti da se nogomet skine s trona. Najveći je novac upravo u nogometu i mediji pridaju najveću pozornost najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Pa nije li sve to business? Ponuda i potražnja trebali bi diktirati tržište i logično je da će se najviše pisati o onome za čim vlada najveći interes. Barem je tako u velikim i strogo upravljanim medijskim kućama.

Rukomet je donio puno veselja hrvatskoj naciji i sigurno je uz Janicu Kostelić najbolji hrvatski sportski proizvod i tako se prema njemu i treba ponašati. Krivci što tome nije tako redom su svi akteri, a među njima sigurno i mediji. Neobjektivno bi bilo hvaliti svoga konja, no Sportnet.hr uvijek se ponosio činjenicom da stavlja hrvatski sport ispred svega. Nevažno je radi li se o nogometu, rukometu, tenisu, veslanju, skijanju ili jedrenju, uspjeh hrvatskih sportaša uvijek je dobivao našu pozornost. Stoga ću biti toliko slobodan i iz jednadžbe barem djelomično izbaciti svoju redakciju. Istina, uvijek bi moglo bolje, ali Sportnet se svakim danom trudi biti sve bolji.

Kaže Gobac,'bez većeg prostora u medijima neće biti novca za hrvatske rukometaše', isto tako i da bi 'država trebala naći sponzora HRS-u i to naravno jednu od bogatih državnih firmi, jer tako svi ostali, manje trofejni, savezi rade'. Sve je to istina, i očito je da se radi o političkim manipulacijama pa se sredstva dodjeljuju prema broju fotelja na važnim pozicijama, a ne prema uspjehu, kojim su rukometaši postali veliki ambasadori Hrvatske u svijetu.

Foto: Dario Dodić

Država bi trebala biti ta koja će prepoznati vrhunske sportaše s vrhunskim rezultatima i osigurati im propisne uvjete da rastu i razvijaju se te da misle samo na sport kojim se bave, a ne hoće li sutra njihov trener (izbornik) biti s njima ili ne. Istina je, novca nikada dovoljno, ali interesantno je kako se uvijek nađe vremena uzvikivati navijačke parole s bina na glavnim gradskim trgovima kada se ostvare veliki uspjesi. Čovjek bi pomislio kako su i sami izgarali na terenu. Prvi žuti karton (ili bolje isključenje) Državi. Pridodajmo još i nedostatak zakonske regulative sporta kao opomenu pred crveni karton političarima.

Posao pribavljanja novca trebalo bi prepustiti kompetentnim poslovnim ljudima, koji će od najboljeg sportskog proizvoda u Hrvatskoj napraviti brand i naći mu mjesto na polici. Željko Kavran tvrdi kako bi s dva milijuna eura godišnje imao čudesno snažan Savez, bez financijskih problema. Zar je toliko teško pribaviti tih dva milijuna kad su već svi navikli na hrvatsku rukometnu velesilu koja na svakom natjecanju osvaja medalje i plijeni sjajnom igrom? Je li ipak stvar u prezentaciji tog proizvoda i znaju li u Savezu kako uz državne postoje i druge bogate kompanije? Sigurno je lakše kad te netko gura, ali sposobnost se očituje i u poslovnim uspjesima bez potpore.

Ovaj ćemo karton dodijeliti gospodi Gopcu i Kavranu jer kako tvrde oni su ti koji su zaduženi za težak zadatak privlačenja kapitala u rukomet. Isto tako, koordinator za muški rukomet mogao bi poraditi i na svojem odnosu s medijima, makar treba priznati da se i većina medija treba posuti pepelom. No, gospodine Gobac, postoje tu i 'nekakvi Sportnetovi' (kako ste nas prozvali na konferenciji za novinare), koji bi rado potrošili poneki kvadratni centimetar, ili u ovom slučaju kilobajt svog medijskog prostora na rukomet. Javite se, popričat ćemo, dobit ćete prostora koliko god želite, ako želite pričati o sportu. Nema rukometnog urednika iznad mene koji će mi diktirati prostorno ograničavanje rukometne rubrike, stoga kod mene vaše priče o velikim i nasilnim urednicima ne stoje.

Pustimo gospodu iz Saveza da nastave razmišljati o parovima u kladionici jer teško je zamisliti neki drugi način na koji će u toku tjedna namaknuti dovoljno sredstava da podmire igrače i stožer. Radi se o premijama za srebrnu medalju u Tunisu, koju će, prema pričanjima gospodina Kavrana, barem premijski preimenovati u zlatnu.

Izbornik Červar nije našao shodnim ostati na konferenciji za novinare i objasniti poziciju u kojoj se nalazi tako da smo ostali uskraćeni za jedno važno mišljenje. U redu, razloge izostanka ne znamo, pa mu nećemo to okačiti kao dodatni teret. Kaže izbornik da ne može voditi reprezentaciju dok se ne podmire sva dugovanja prema igračima i prema njemu. Tvrdi kako ima nove ideje i da mu za to treba potpuni mir.

Foto: Davor Sajko

O kakvom miru točno razgovaramo, ako do sada niti jedan reprezentativac nije podigao glas i zatražio te premije? Nije li na ovaj način upravo izbornik Červar uzburkao vode i ima li sve to veze s već popularnim popisom reprezentativaca? U Savezu tvrde, i nemam im razloga ne vjerovati, da je oduvijek praksa da se igrači i treneri podmire uoči sljedećeg velikog natjecanja. To bi u ovom slučaju bilo nadolazeće EP u Švicarskoj. Igrači su znači navikli na takav tretman i znaju kako funkcioniraju stvari, pa zašto bi sada odjednom unosili nemir u reprezentaciju? Realno gledajući, velik dio tih igrača rukometni kruh zarađuje vani, nije li ta premija od Saveza samo jedna kriška na njihovom stolu? Ne drži vam vodu priča gospodine Červar.

Savez je, kažu, nemoćan jer sve dok ne ispunjavaju svoje obveze Červar ih praktički 'drži za onu stvar'. Jesmo li svi mi pomalo izgubili perspektivu? Ne bi li ispred novca trebala biti reprezentativna svetinja? Ne bi li prvo igrači trebali podići glas pa da ih tek onda izbornik, koji još uvijek nema ugovor sa Savezom, krene viteški braniti? No dobro, cijelu priču očito ne znamo i treba priznati izborniku Červaru da je najbolji izbornik na svijetu i da je s rukometašima napravio veliko čudo.

Možda će netko važan pročitati ove riječi, pa ovim putem apeliram na Državu i na sponzore da svojim doprinosom pomognu naše zlatne rukometaše, jer tako će čiste savjesti moći skakati po bini kad nam naši junaci donesu novu radost. A rukometašima i gospodinu Smajlagiću što drugo reći nego SRETNO MOMCI, UČINITE NAS PONOSNIMA JOŠ JEDNOM!