Svako strpljenje ima granicu

Prije nešto manje od sedam godina, u listopadu 1998., Hrvatska je na Maltu došla po "već ubilježene bodove", nakon lošeg početka u Irskoj (0:2) u kvalifikacijama za EP 2000. Momčad u kojoj su bili i Šuker i Boban i Asanović i Jarni, a od danas aktivnih Tudor, Dario Šimić, kasnije i Tokić, mučila se prvih 45 minuta protiv autsajdera skupine.

Foto: Dražen Patarčić

Štoviše, primili smo i pogodak s bijele točke u 28. minuti, pa je na poluvremenu bilo iznenađujućih 1:0. Kao i u subotu na Islandu. Na poluvremenu ni Miroslav Blažević ništa nije mijenjao, kao ni Zlatko Kranjčar, tek je Vugrinec već u 16. minuti zamijenio ozljeđenog debitanta Juricu Vučka.

No, u drugom poluvremenu kao da je iz svlačionice izašla neka druga, ozbiljnija i agresivnija momčad, pa je izjednačenje došlo u 53. minuti prvijencem Darija Šimića. Do kraja su naši postigli još tri pogotka, Vugrinec (67. i 74.), te Šuker (81.) i prvi bodovi u kvalifikacijama su ubilježeni.

S Maltom smo igrali još dvaput u Zagrebu. Prvi put u uzvratu tih kvalifikacija za EP 2000. u kolovozu 1999., kada smo pobijedili ipak uvjerljivije nego što konačnih 2:1govori. Važnija od samog rezultata bila je ozljeda Zvonimira Bobana, koji je morao izaći već u 16. minuti, i u reprezentaciju se vratio još samo na oproštajnoj utakmici dva i pol mjeseca kasnije u Saint Denisu. Najlakšu pobjedu protiv Maltežana ostvarili smo u prvom dijelu ovih kvalifikacija za SP 2006., u ožujku u paketu s Islandom, kada smo slavili 3:0.

Foto: Dražen Patarčić

Malta ipak ne izaziva toliko respekta koliko je izazivalo gostovanje na Islandu, jer i u društvu Luksemburga, Lihtenštajna, San Marina, Azerbejdžana, Maltežani su pri samom dnu. Osim toga, nakon pobjeda u Švedskoj, Bugarskoj i na Islandu, uz sav nužan oprez, teško je povjerovati da bi naša reprezentacija na Malti mogla ostaviti prve bodove u kvalifikacijama.

Kako mi ipak nismo Šveđani i nismo se navikli "vikinški" iživljavati nad nedoraslim protivnicima (7:0 i 6:0), u La Valletti valja očekivati više-manje rutinsku pobjedu koja će nam osigurati nova tri boda i još korak nas približiti toliko željenoj Njemačkoj.

U našem sastavu neće biti Roberta Kovača i Tudora, koji su "očistili" kartone, a na njihovo mjesto uskočit će Tokić ili Tomas, te jedan od prezimenjaka Leko. Ipak, najviše intrigira pozicija među vratnicama.

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li izbornik Kranjčar konačno nagraditi (ne)ograničeno strpljenje Josepha Didulice. Najbolji vratar Austrije (i to ne samo one bečke) u jednoipolgodišnjoj reprezentativnoj karijeri, dobio je samo 45 minuta u Skopju protiv Makedonije, iako se usuđujemo reći da nije u ništa lošijoj formi od "Dinamovca" Butine i "Hajdukovca" Pletikose.

Ako je Pletikosa protiv Izraela i Brazila dobivao šanse kako bi "gazdama u Šahtaru pokazao koliko vrijedi", zar Didulica nije zaslužio prigodu da ga upoznaju navijači i hrvatska javnost, barem u ovakvoj situaciji kad nema Butine i kad je Pletikosa osigurao mjesto na Hajdukovim vratima? Zar ne bi bilo pošteno nagraditi korektno ponašanje čovjeka koji stalno živi u sjeni spomenutog dvojca, vratara koji ni jednog trenutka nije "gunđao" ili prosvjedovao zbog toga što ne može do prigode ni u prijateljskim utakmicama?

Sjetimo se samo s koliko je oduševljenja očekivao najavljenu šansu protiv Austrije početkom ove godine i s koliko je razočaranja dočekao vijest o odgodi utakmice zbog zaleđenog travnjaka. Didulica je svojim obranama i svojim ponašanjem sigurno zaslužio prigodu. Svako strpljenje ima svoju granicu.