Da je više Kranjčara...

Znao je Niko što ga u Zagrebu čeka, znao je to od prvog dana kad je odlučio "za dišpet" Mamiću i Barišiću otići u Hajduk. Znao je da će jednog dana morati otrpjeti ono što su otrpjeli Joško Jeličić ili Luis Figo. Iako je iz Dinama potjeran, bilo je jasno da će malo Dinamovaca prihvatiti činjenicu da je bolje da igra u hrvatskom, nego nekom stranom klubu. Navijačka krv ipak je prevruća, a linija između obožavanja i mržnje tanka je poput dlake.

Foto: Ante Jakić

Međutim, Niko je vjerojatno zadnja osoba koja je zaslužila uvrede koje je dobivao jučer i koje dobiva već mjesecima od "tvrdokornih" Dinamovaca koji mu ne mogu oprostiti što je "modri" zamijenio "bilim" dresom.

Malo je onih koji ga tako žestoko gade, koji bi s toliko dostojanstva i mirnoće otrpjeli sve ono što je dobio na leđa, odlučivši se za ovakav korak s manje od 21 godine u životnom kalendaru. Posebno kad se zna da je mogao odabrati puno lakši put, zgrnuti novce i grijati klupu u Rusiji i potom se "trijumfalno" vratiti poput spasitelja u Maksimir.

Niko Kranjčar od kako je došao u Hajduk, ni jednom rečenicom, gestom, neodmjerenom izjavom, nije dolijevao "ulje na vatru", niti je uvrijedio bilo koga od onih koji ga danas nazivaju "svinjom debelom".

Njegovo ponašanje od prvog dana kad je došao u Split, preko prvog pojavljivanja u Maksimiru u dresu reprezentacije, do jučerašnjeg derbija u Maksimiru, umjesto pljuvanja i vrijeđanja, trebalo bi poslužiti svima kao primjer snage, discipline i odgoja jedne mlade osobe i sportaša. Bilo bi zanimljivo vidjeti bilo kojeg od onih koji Kranjčara uporno prozivaju za nekakvu "izdaju", kako bi se ponijeli u situaciji u kakvu je došao on i kako bi se ponijeli u trenutku kad te deseci tisuća ljudi pljuju, (po)gađaju bengalkama i upaljačima, a ti ostaješ miran kao bubica, ne dajući ni jednim gestom povod za raspaljivanje atmosfere.

Foto: Vedran Patarčić

Od Nike bi puno toga mogli naučiti mnogi u ovoj državi, počevši od onih koji sjede u upravama naših vodećih klubova. I Mamić i Cvetković i Štimac i Blažević, mogli bi puno toga naučiti promatrajući ponašanje i izjave tog "klinca". Od osnovne kućne pristojnosti, do ponašanja pod pritiskom. Niko nikad nije tražio alibi, prebacivao odgovornost, vrijeđao ili provocirao bilo kojeg protivnika, ili navijača. Da je više Kranjčara, sigurno se sjever i jug ne bi ovako "verbalno puškarali", niti bi najave i komentari utakmica obilovali glupostima, optužbama i alibijima.

No, kod nas ionako teško prolazi iskrenost, dobro ponašanje, školovanje, poštenje. Pozornost puno lakše dobivaju foliranti, "okreni-se-kako-vjetar-puše" političari, kvazi-pjevači(ce), manekenke, stilisti, "instant-zvjezdice", polu-nogometaši koji pjevaju navijačima ugodne stihove tipa "nikad ne bih igrao za Hajduk (Dinamo), radije bih u drugu ukrajinsku ligu", od nekoga tko je dokazao karakter, mentalnu snagu i pristojnost na najteži mogući način.

Niko Kranjčar se s 21 godinom pokazao puno većim "mudonjom", ali i zrelijim i snažnijim od svih onih koji ga gade zbog odlaska u Hajduk, ismijavaju zbog pokušaja da upiše fakultet i nazivaju "svinjom debelom", iako je većina onih koji to viču značajno gojaznija i prijetvornija od njega.