15 godina povijesti kultne reprezentacije

Na današnji dan prije 15 godina, 17. listopada 1990., hrvatska nogomenta reprezentacija odigrala je svoju prvu utakmicu u novijoj povijesti. Iako je hrvatska nogometna reprezentacija igrala utakmice i pedesetak godina ranije, kao pravi početak "novije povijesti" uzima se ogled protiv Sjedinjenih Američkih Država.

U prohladnoj zagrebačkoj večeri, na Maksimiru se okupilo 30.000 gledatelja, koji su svjedočili stvaranju nečeg velikog. U vrijeme kad se u Hrvatskoj "kuhao" rat, a svaki novi dan donosio novu neizvjesnost i probleme, rodila se reprezentacija koja će hrvatskom narodu u 15 godina postojanja podariti najviše radosti.

Mnoge druge momčadi osvajale su trofeje, europske i svjetske titule, olimpijske medalje, no teško se bilo kome nositi s našim najpopularnijim sportom, nogometom, i grandioznim trećim mjesto na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. Uspjehom koji je "zaustavio život" u Hrvatskoj na nekoliko dana i koji je označio da je Hrvatska ušla u krug najvećih svjetskih nogometnih velesila.

Utakmica protiv SAD-a bila je velik izazov za tadašnjeg "brzopoteznog" izbornika, legendarnog Dražana Jerkovića, koji je dobio zadatak skrojiti momčad od igrača kojima se nije bilo lako odlučiti na rizik suspenzije od strane Nogometnog saveza Jugoslavije. Kasnije se saznalo da je "tiha diplomacija" iz hrvatskih krugova u Savezu u Beogradu zaslužna što sankcija ipak nije bilo. Ante Pavlović, današnji savjetnik u HNS-u odradio je lavovski dio posla.

Jerković je zaslužan što su u toj utakmici nastup za hrvatsku reprezentaciju ubilježili Marko Mlinarić i današnji izbornik Zlatko Kranjčar, koji su bili na zalazu karijere. Aljoša Asanović je pod svaku cijenu želio nazočiti ovoj utakmici, pa mu je gazda Metza ustupio privatni zrakoplov koji ga je doveo na utakmicu i vratio u Francusku prije njezinog kraja. Za to je Asanović "nagrađen" povijesnim prvim pogotkom hrvatske reprezentacije, u 29. minuti susreta protiv SAD-a.

Zanimljivo je da u prvoj utakmici nije bilo nikoga iz "čileanske" generacije, koja je kasnije postala nositelj naše reprezentacije. Razlog je utakmica mlade reprezentacije SFRJ, koja je istog dana je u Simferopolu igrala (i izgubila) uzvratni susret finala U-21 prvenstva protiv SSSR-a. Boban, Šuker, Jarni, Štimac, Prosinečki i Bokšić morali su čekati drugu prigodu za toliko željeni debi u hrvatskom dresu.

Foto: Dražen Patarčić

Nisu čekali dugo, tek dva mjeseca, kad je Hrvatska igrala s Rumunjskom, u Rijeci. Tada su debitirali svi, osim Bokšića i Prosinečkog, koji su se reprezentaciji priključili kasnije. Bokšić 1993. protiv Ukrajine, Prosinečki 1994. protiv Španjolske.

Zanimljivo je i da Zoran Vulić nije odustao od nastupa u prvoj utakmici hrvatske reprezentacije, iako je kao standardni reprezentativac SFRJ, dobivao jasne sugestije da se "ne pojavi". Vulić je ustrajao u nastupu protiv SAD-a i usprkos tomu samo dva tjedna kasnije nastupio i u Beogradu za SFRJ protiv Austrije.

Posljednju utakmicu hrvatski nogometaši za SFRJ odigrali su 16. svibnja 1991. u Beogradu protiv Farskih otoka. Za SFRJ su tada nastupili Ivković, Jarni, Vulić, Prosinečki, Boban, Šuker i Ladić. Današnji Kranjčarov pomoćnik Tomislav Ivković nastupio je i protiv Švedske, u rujnu 1991., no drugi hrvatski nogometaši već su imali puno drugačije, ratne brige.

Nakon burnog početka, uslijedile su godine radosti i uspjeha. Hrvatska se od svoje samostalnosti plasirala na tri Svjetska i dva Europska prvenstva, propustivši samo EP 2000. Osvajala je treće mjesto na svijetu, peto u Europi, podarila svojim brojnim navijačima diljem svijeta prekrasne trenutke, sate i dane radosti.

Iz nogometne momčadi prerasla je u kult, koji na najbolji mogući način predstavlja našu zemlju diljem svijeta. Kult koji treba njegovati, kojeg treba očuvati. Pod svaku cijenu.