"Krvavim koljenima" do pobjeda i slave

Foto: MINA

Rezultat će često biti i faktor sreće, jedna lopta, sudačka odluka ili sjajan potez nekog sportaša mogu presuditi ogled dva suparnika u gotovo svakom timskom sportu. I zbog toga garancija nema. Ni talent, ali ni rad, trud i želja ne garantiraju rezultat. No, "pogineš" li u bitci u kojoj si dao sve što imaš, moći ćeš lakše pružiti ruku protivniku, a suigrače pogledati u oči. Ako, pak, negdje u sebi znaš da si mogao još malo više, makar i 1%, ostat će žal. Žal za propuštenim, žal za tim jednim postotkom sebe koji nisi uložio u uspjeh tima.

Davanje 100% svojih mogućnosti (nikad mi nije imala smisla priča o 110, 120 ili 200% svojih mogućnosti) garantira ti nekoliko stvari - respekt suigrača, respekt protivnika, respekt trenera i respekt navijača. Igrači za koje se "iz aviona vidi" da daju svega sebe u uspjeh momčadi uvijek su bili omiljeni u svojim sredinama sa svih strana.

Na talent se možeš izvlačiti na početku karijere, no zakon krutog profesionalizma je samo jedan - ako nema krvi, znoja i suza, sav talent svijeta neće ti biti dovoljan za konačni uspjeh. Taj prijelaz između "talenta" u "pravog igrača" težak je u svakom sportu, mnogi su se na tom putu izgubili, a nabrajanje imena samo bi nepotrebno produžilo tekst.

Timski sportovi s razlogom se tako zovu. U njima pobjeđuju individualci koji igraju kao momčad, a gube momčadi koje igraju kao nesređeni skup individualaca. Momčadski duh se prije svega može vidjeti u igri obrane. U nogometu, rukometu, košarci, vaterpolu - bilo kojem momčadskom sportu. Ako igrači "ginu" jedan za drugoga, ako svatko igra po onoj "svi za jednoga, jedan za sve", i najveći autsajder ima priliku protiv najvećeg favorita. A kakvu tek onda srce ima ulogu u dvoboju izjednačenih suparnika.

Foto: MINA

Rukometaši su pokazali put. Neviđenim zajedništvom koje je zračilo svaki puta kada su Goluža, Balić i društvo stali na put svojim protivnicima osvojili su sve što se osvojiti moglo, svjetsko i olimpijsko zlato. No osvojili su i mnogo više od toga - osvojili su srca ljubitelja sporta širom Lijepe naše, ali i izvan nje. I "posljednja bakica" navijala je za momčad koja je svaki put ostavila "dušu na terenu". "Paklenima", naravno, nije odmoglo što imaju "svemirce" Balića i Džombu, no bez kolektivne "magije" njihova klasa ne bi bila dovoljna za zlatne medalje.

Košarkaši imaju priliku krenuti za rukometašima. Protiv Turske su pokazali da mogu - kad hoće. Poanta je da moraju htjeti cijelo vrijeme, gristi od prve do posljednje sekunde, ne dati protivniku ni milimetar prostora, boriti se za sebe, svog suigrača, svoju momčad, na kraju krajeva - svoju zemlju. Ako mogu zaustaviti Turkoglua i društvo gotovo cijelu četvrtinu bez koša, mogu sve.

Što je zajedničko Maccabiju, San Antoniju, Detroitu, Argentini, Litvi, momčadima koje su dominirale u košarci posljednjih godina? Kemija. U slučaju Spursa i Pistonsa ona se očitovala u granitnoj obrani u kojoj se nitko ne štedi za dobrobit momčadi. Maccabi, Litva i Argentina možda nisu toliko dominirali obranom koliko napadom, no i u tim momčadima izražen je bio duh kolektiva, gdje se jednostavno osjeća kako "svi dišu kao jedan". Gdje svi žele isto, i znaju da je jedini put do toga igra za momčad. Koševi, skokovi, asistencije, ukradene lopte - štogod je potrebno da pobijedi tvoja momčad, a ne da se lijepo ispune tvoje statističke kategorije.

Tko će otići do kraja na ovom EP-u? Pitanje je to u kojem "želja za pobjedom" ima najveći ponder u odgovoru. Naravno, sve momčadi reći će da "žele". No, zar nemate često osjećaj da jedna momčad "želi više" od druge? Hrvatska mora biti ta momčad, "krvava koljena" jedini su siguran način za uspjeh. Ako odigraju tako protiv Italije, pa daj Bože i još koju utakmicu, navijači će im zapljeskati. Dobili ili izgubili, svejedno. A to je sportašu najveća nagrada...