Pod Netovom lupom

Šampioni i stihoklepci

Bernard Jurišić • utorak, 17.01.2006.

Uz hrvatske sportaše i uspjehe već standardno su se počeli lijepiti razni znani i neznani političari, estradnjaci, "celebrityji", "prijatelji"... Kad već ne možete brzo trčati, visoko skakati, dobro pogađati ili kvalitetno skijati, prikrpite se sportskim uspjesima na neki drugi način. Između ostalog - stihoklepanjem glupastih pjesmuljaka...

Razne manje ili više znane estradne "zvjezdice" nisu propustile prigodu da svoje albume "obogate" i ponekom prigodnom pjesmom sa sportskom tematikom. Zlu ne trebalo, neka se nađe, tko zna što će sve naši sportaši osvojiti, možda se "ubode" i poneka gaža na dočeku, kad već svojom glazbom ne mogu napuniti dvorane.

Iako je sportskih pjesama i himni oduvijek bilo (u čemu je vjerojatno rekorder Hajduk, koji je česta manje ili više uspješna "meta" brojnih splitskih estradnjaka), prava pomama za "instant-hitovima" vezanim uz sportske uspjehe krenula je nakon Svjetskog prvenstva 1998. i već legendarne "Neka pati koga smeta, Hrvatska je prvak svijeta", koja je dotad uglavnom anonimne Barune proslavila i nametnula nezaobilaznim sudionikom svih hrvatskih sportskih fešti.

Vidjevši kako je Barunima uspjelo, u lov na "sportski megahit" krenule su legije (ne)poznatih pjevača, pjevačica, grupa, repera, rokera, narodnjaka... Mnogi nisu birali način kako privući pažnju javnosti, pa su u svoje stihoklepanje uključivali i razne poznate osobe, poput nezaobilaznog Ćire Blaževića, ili (ponajboljeg) HRT-ovog sportskog komentatora Željka Vele.

Svoje "himne" tako su dobivali i Janica i Ivica i rukometaši i nogometaši, svi oni koji su u datom trenutku bili u centru medijske pažnje.

Billy Joelovim plagijatom "Malo nas je al' nas ima" ("We didn't start the fire"), Boris Novković išao je i dalje, pa je u istu pjesmu, koja je puštena u eter uoči nogometnog EP u Portugalu, smjestio neke hrvatske sportaše, velikane i njima dodao nekoliko već danas zaboravljenih "zvijezda" izvjesnog reality-showa, Playboyeve zečice, instant-pjevačice, zaboravljene političare, TV voditelje... I sam ih do dan danas nije uspio nabubati napamet, nego ih prigodom svakog izvođenja uživo, nabraja uz pomoć papirića.

Slično je i spontano nastali navijački refren "Kol'ko nas ima, je**te kol'ko nas ima" iz Portugala, neka "talentirana umjetnica" na nagovor svog menadžera, brže-bolje odnijela u studio i uglazbila, postavši "medijski vlasnik" tog slogana. I jedva čeka prigodu da nas usreći svojom izvedbog tog velikog "hita".

S obzirom na količinu materijala na ovu temu koji izlazi gotovo svake godine, možda se pokrene i nagrada za "Najbolju sportsku himnu". Visoko na toj ljestvici sigurno će se naći i jedan od "najsjajnijih bisera" kategorije, kojeg su nogometašima uoči SP 2002. otpjevale Ivana Banfić i Klaudija Beni. Spomenute pjevačice uzele su si za pravo u ime svih hrvatskih žena poručiti nogometašima kako se ne smiju plašiti protivnika, jerbo "jedno imajte na uuuumuuuu, Hrvatice vas vooooleeee". Dno dna.

Gotovo svi odlasci ili dolasci naših najvećih reprezentacija ili sportaša s velikih natjecanja, protječu u generiranju sve sile doskočica i pokušaja da se razni pjevači(ce) na jeftin način prilijepe za sportske uspjehe, ugrabe malo medijske pozornosti i "uvuku" u neku stvar emocijama nabijenim navijačima.

Estradni pokušaji da se gomilom glupih pjesmuljaka iskoristi "kruha i igara" željan narod, koji bi se valjda trebao raspametiti na bilo čiji uglazbljeni spomen Janice, Ljube, nogometaša, rukometaša, smiješan je do te mjere da graniči s uvredljivošću.

Kako drugačije nazvati "masakriranje" najljepše hrvatske pjesme i himne "Lijepe naše", koja se, iz razloga što je to netko vidio na TV prijenosima iz SAD-a, sad daje na raspolaganje raznim pjevačicama da od prekrasne melodije rade sprdačinu.

Tko se još ne sjeća izvjesne djevojke iz nekog reality-showa na dočeku zlatnih rukometaša 2003., koja je na Trgu Bana Jelačića, pred milijunima TV gledatelja "izmasakrirala" hrvatsku himnu do te mjere da je i danas pamte mnogi ljubitelji sporta? Priznajte, je li takva "osobna interpretacija" hrvatske himne, pa makar je izvodio i najbolji pjevač na svijetu, u vama budi ikakav nacionalni naboj ili gnjev što od jedne prekrasne pjesme svatko radi što ga je volja?

Na svu tu gomilu pokušaja da se zaradi na ljudskim emocijama, past će prašina i nitko ih se nikad više neće sjetiti. A one legendarne, prave himne ionako će jedine preživjeti i vječno će vrtjeti na svim sportskim feštama. Bez da ih itko nameće i forsira.

Ali ipak bi bilo lijepo da estradne "zvjezdice" to shvate što prije i prestanu nas zatrpavati raznim "hopa-cupa" otrovom za uši i uvredama za mozak. Hrvatski sportaši to nisu zaslužili.

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

  • Najnovije
  • Najčitanije

Sportnet Forum

Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!