Nema predaje...

Poraz boli; pogotovo kada znate kako ste bili blizu. A mi jesmo. Makar će rezultat reći drugačije. Imali smo igru, obranu, sve je radilo na nivou; i onda se odnekud stvorio Omeyer. 20 minuta raja; i onda ti "luđak" sve pokvari. Skidao je moguće i nemoguće, šuteve koji ne postoje u knjigama, jedna utakmica i postao je besmrtan. Cijelo prvenstvo šuljao se u prosječnosti; i onda proradio. Mrtve prilike, ziceri, bombe izvana, svejedno, sve je skidao.

Utakmica života, svi ga tapšaju po ramenu, znaju tko im je donio najmanje srebro. Čovjek je bacio zlatnu generaciju u očaj. Nisu Francuzi nešto posebno odigrali, ali imali su Njega. Da, nakon takve igre zaslužuje da ga se spomene velikim slovima. Stisnimo zube i priznajmo, Omeyer je sam pobijedio Hrvatsku, rukometnu velesilu. Partija koja zaslužuje naklon do poda; svaka čast majstore, još dugo će te pamtiti svaki Hrvat; i to ne po dobru.

Ali, nema vremena za plakanje. Dolazi Danska, zemlja koja nam je u Sloveniji otela broncu. Izlizane priče o osveti ne drže vodu, pobijedit će onaj koji je manje razočaran porazom. Iznenađenja neće biti, znaju se u dušu. Pitanje je tko će prije prebolit zlato, usudio bih se reći Danci.

Zašto? Koliko god mi to skrivali, svi su nam tepali da smo posljednji rukometni romantičari. Momčad koja ljubomorno čuva ljepotu igre, momčad zbog koje te prođu trnci, čak i ako nisi Hrvat. I onda znaš, da je to to. Džombin suhi list, Balićev "tunel"; potezi koje upijaš, samo da možeš reći, da ja sam živio u njegovo vrijeme. Privilegija, osjećaš se važnije. Uživali smo i tugovali sa svakim potezom kockaste momčadi; sada nam ostaje još jedan korak.

Osvoje li medalju mora im se priznati krvavi trud i pokloniti, ostanu li četvrti, treba ih dočekati kao prvake. Nerealno, reći će većina. Točno, ali kako ne zapljeskati takvoj ljepoti igre koja u nama stvara zavist, veliku, istinsku, jer se nismo bavili rukometom? Ima li većeg priznanja? Sumnjam.

Nećemo se bavit suhoparnim analizama, vagati pozicije, tražiti slabe točke. Sve što tražimo je - rukomet. Neka Balić i družina zaraze još pokojeg klinca i njihov cilj je ispunjen. S druge strane simpatični Boldsen, ubitačni Knudsen, krila Stryger i Christiansen garancija su spektakla - spektakla koji će zasjeniti finale. Nerealno? Istina, no krv nije voda. Nikad neće ni biti.

I da se na kraju dotaknemo finala. Finala koje će dati europskog prvaka. Nema dvojbe, Španjolska je favorit. Francuzi nisu oduševili, daleko od toga, spasiti ih može samo današnja repriza, a to se u rukometnim analima događa jednom u tisućljeću. Ipak, nisu bez šanse, finale baca sve teorije u vodu, logika vrijedi koliko i crno pod noktom. Vanjska linija nema tečnost, ubitačnost, brzinu, a opet, šansa postoji. Obrana ih vadi iz utakmice u utakmicu, a hoće li napravit de ja vu i danas, brzo ćemo saznati.

Španjolci su komotno mogli povesti tri sastava na prvenstvo; i sva tri bi se vjerojatno gužvala u borbi za polufinale. Najjača liga svijeta proizvela je tri, četiri klona na svakoj poziciji, jedina su reprezentacija bez poraza i kako igraju tako će i ostati do kraja. Kad stisne, oni povuku, melju bez milosti. Jaki su, bezobrazno jaki, i baš zato ostaje žal što nismo s njima ukrstili rogove. Neka, danas će Europa dobiti novog prvaka, bit će još slađe pobijediti ga na slijedećem prvenstvu...