Promašaji su stigli na naplatu

Nitko, zasigurno, nije mogao ostati ravnodušan na suze Nenada Gračana u trenucima kada je izgovarao ”dajem neopozivu ostavku”. Bivši veliki igrač i trener velikog potencijala sigurno je teško doživljavao cijelu situaciju, emocije su proradile i Gračan je izgledao slomljeno. Normalno, u tim okolnostima, izgledao je kao ”žrtva bahatih, skupo plaćenih i bezobzirnih igrača”, koji su mu iskopali jamu. Možda, nekome, to izgleda baš tako, ali istina je bitno drugačija. I nije počela jučer… Nagomilano nezadovoljstvo igrača odnosom Gračana prema njima tinjalo je mjesecima, skupljalo se, akumuliralo i postalo je pitanje dana kada će sve buknuti. Na kraju, izgorio je trener. Ni prvi, ni zadnji, reći će netko, uostalom, trener uvijek prvi plaća ceh… No, pitanje je nešto drugačije, a glasi: zašto je Gračan platio ceh? Razloga, svakako, ima mnogo, jedan od glavnih, čudno, nitko ne spominje. Riječ je o – klupskoj politici. Koja je posljednjih goina totalno promašena i nije ni čudo što je sve završilo kolapsom…

Čelni ljudi kluba nisu željeli, ili nisu znali, što u konačnici i nije važno, pratiti moderne trendove, odnosno postaviti funkcioniranje kluba na zdravim temeljima. Farsa s trojicom predsjednika, Hrvojem Šarinićem, Vanjom Frančiškovićem, Robertom Ježićem i direktorom Nikolom Tomcem zorno je pokazala da u Rijeci ne što gotovo ništa. Tomac, koji je jedini bio stalno u klubu, nije imao nikakve ovlasti, nije ga se pitalo za mišljenje, a ruku na srce, ni on sam se ne snalazi baš previše u izuzetno uzburkanim vodama nogometa… Onda je sve promijenjeno, stigao je Sanjin Kirigin, kojem se odmah na početku dogodio slučaj kakav Rijeka ne pamti. Ni on nije vičan rješavanju problema, najbolje o tome govori “čvrstina” u posljednja dva dana. Prvo je Kirigin rekao ”šest igrača je pod suspenzijom”, da bi se kasnije ispostavilo ”kako nitko nije suspendiran, ali će biti pokrenut stegovni postupak”. Neprincipijelnost do krajnjih granica, nemogućnost da se donose čvrste odluke, to je, zapravo, slika vodstva Rijeke…

Ipak, potrebno se vratiti unatrag, da bi se proniknulo u genezu svih problema, koji su na kraju Gračana koštali glave, iako bi, možda, bilo realnije da su otišli neki drugi… Kronična indolentnost, nesnalažljivost, pa ako hoćete i nezainteresiranost, rezulirale su konstantnim odlascima. Pa, u dvije godine je otišlo toliko igrača (Musa, Pilipović, Ivančić, Agić, Balaban, Sztipanovics, Milinović…) koji su, da su ostali, mogli Rijeci garantirati stalnu borbu za vrh. Otišli su zbog nevjerojatnih poteza Uprave, koja nikada, ali baš nikada, nije reagirala kada je trebalo. Kasniji vapaji Tomca i ostalih ”mi, jednostavno, nemamo novaca…” nisu ništa drugo nego alibi bez pokrića. U toj priči Nenad Gračan, priznao to netko ili ne, ima dobar udio, jer se selekcija radila pod njegovim blagoslovom. Za neke igrače je govorio ”neka odu, ne trebaju nam, dovest ćemo druge”, a za ovu momčad, koja je sada na Kantridi, rekao je ”kako će sigurno biti sve u redu, samo da se posloži”. Zato su priče koje kolaju i govore kako je ova momčad Gračanu nametnuta – laž!

Prijateljski odnos između Gračana i Tomca (Tomac je čak Gračanu kum na vjenčanju) u profesionalizmu ne prolaze i sasvim sigurno su doprinijeli krivim potezima. Niti je direktor (ili vodstvo kluba) bio kritičan (u pozitivnom smislu) prema treneru, niti trener prema njemu… Sve se radilo linijom manjeg otpora, nije se poduzimalo ništa, jer se znalo da nitko neće snositi odgovornost. A tako se, jasno, klub ne može voditi. Isto tako, stalno izvlačenje na nedostatak novaca ne prolazi, jer Rijeka nije jedina bez novaca, niti je u najtežem položaju. Moralo se nešto poduzeti da se momčad, barem djelomično zadrži na okupu, u tom slučaju se ovakve stvari, sigurno je, ne bi događale. Ali, kada se Rijeka naučila da iz “ničega stvaraju nešto”, kada je krenula fama o Gračanu kao nekakvom mađioničaru, onda je krenula i latentna opasnost. Danas je sve stiglo na naplatu, kada je najmanje trebalo i u najgorem mogućem obliku. Netko bi zbog toga morao snositi odgovornost, netko bi morao reći kojom se logikom Rijeka vodila, puštajući najbolje igrače za smiješne novce, dovodeći anonimce. Na tom je ispitu Gračan pao, jer je bio uvjeren da će mu opet poći za rukom nešto “iskemijati”. Zato, baš zato se ga ne može amnestirati…

Jedno je sigurno, Nenad Gračan je trener koji zna. To nije sporno. I nitko ne može reći da se on, možda, neće vratiti na Kantridu. Ne bi bio ni prvi ni zadnji, primjera ima dovoljno. Problem je u tome što se kod nas sve shvaća tragično…. Treneri su odlazili, kada nema rezultata i to je – to! A kada se zna da odavno u svlačionici nema idile, da je odnos između trenera i momčadi sve samo ne normalan, onda je sve poprilično jednostavno. No, igrači su, to im mora biti jasno, odabrali krivi put. Morali su sačekati kraj jesenjeg dijela prvenstva, tražiti sastanak s upravom i na miran način pokušati riješiti nagomilane probleme. Ovako, izazvali su metež frapantnih razmjera, čega su i sami svjesni. Treba ih razumjeti, jer im je “puklo”, nisu više izdržali, skupljali su gnjev mjesecima i sada je sve eskaliralo. Opet, tu se moramo vratiti na Upravu, koja nije poduzela ništa. Da nisu znali, to je nemoguće, jer se o tome na Kantridi priča odavno. Samo, ako direktor Tomac, u ponedjeljak, nakon što je bilo jasno da puca po svim stranama počne lamentirati o tome ”kako je poraz u Varaždinu neugodan, kako on ne zna za probleme u svlačionici”, onda je sve jasno. Baš zato je on, zajedno s ostalima iz vodstva, jedan od glavnih krivaca za ovo. Nisu smjeli dozvoliti da se sve sustavno razgrađuje, moralo se znati tko je za što zadužen i odgovoran. Postavili su se čvrsto kada je svima bilo jasno da oni čvrstu ruku nemaju… Sada povratka nema, sve će izgledati drugačije i pitanje je tko će još platiti glavom. Bez svega toga je Rijeka, to odgovorno tvrdimo, mogla biti, samo da se nisu vodili logikom u kojoj nema logike. Neki su mislili kako će ih karta vječno ići. Sada, kada je stala, vrag je došao po svoje…