Eksperiment osuđen na neuspjeh

Foto: Dragan Kovač

Nakon Ćire Blaževića, izbornici 'hrvatskog ponosa', a i razni stručnjaci izvan stožera zagovarali su kao nužnost uvođenje sustava 4-4-2, jer je 3-5-2 (ili inačica 3-4-1-2) sustav - zastario. Osim argumenta zastarjelosti, uvijek se gurala i teza kako su hrvatski internacionalci naviknuti na 4-4-2 (i njegove inačice) i da ta promjena uopće bi ne bi trebala biti problematična.

No, gle čuda, 4-4-2 je redovito donosio isključivo neuspjehe, a 3-5-2 uspjehe. S tim 'zastarjelim' sustavom Hrvatska je bila treća reprezentacija svijeta, dok su Barićeve i Jozićeve trupe poslagane u 4-4-2 raspored uglavnom igrale neprepoznatljiv, defanzivan, gotovo negledljiv nogomet koji nikako nije bio u duhu hrvatskog nogometnog umijeća. U traženju konkretnih primjera ne treba daleko ići; dovoljno je sjetiti se SP-a u Koreji i Japanu. Jozićeva Hrvatska protiv Meksika je pružila jednu od najslabijih prezentacija u povijesti, poraz od 1:0 ne govori dovoljno o nemoći 'kockastih'. Nekoliko dana poslije, Jozić je pod pritiskom novinara, igrača i stručnjaka meksičkih 4-4-2 pretvorio u 3-4-1-2 i Hrvatska je sa sjajnom igrom sredila Italiju i upisala jednu od 10 najvećih pobjeda nacionalne selekcije. Nova utakmica, novi sustav, novi poraz - protiv Ekvadora su naši opet izgledali kao protiv Meksika, neprepoznatljivo.

Foto: Dragan Kovač

Dolazak Zlatka Kranjčara na klupu Hrvatske donio je puno pozitivnih novosti, a jedna od najvažnijih bila je da je Cico kroz sustav 3-4-1-2 vratio prepoznatljivi 'štih', postavio je igrače na prave pozicije, standardizao i sustav i sastav, a rezultat nije izostao - Hrvatska je odigrala najbolje kvalifikacije u svojoj povijesti, prezentiravši pritom sasvim dopadljiv nogomet, ponekad i više od toga.

Tek jednom Kranjčar je probao s malo drugačijim sustavom, protiv Irske je u prijateljskom srazu pokušao sa 'šampionskim sustavom Zagreba', a ishod eksperimenta bio je unaprijed poznat - Hrvatska je igrala slabo, bezopasno te je uvjerljivo izgubila. No, ako je to bilo potrebno da Cico nauči kako četvorica igrača u obrani u našoj reprezentaciji jednostavno ne funkcioniraju - neka, bila je prijateljska utakmica.

Foto: Dražen Patarčić

Međutim, sada više nije vrijeme za eksperimente. Hrvatska mora uigrati momčad koju na Svjetskom prvenstvu čekaju veliki izazovi u kojima će trebat pružiti sjajan nogomet želi li se proći u drugi krug natjecanja. Protivnici do SP-a uistinu su snažni, nema 'kanti za napucavanje', pa isprobavanje raznih novih kombinacija nije uputno - teško da će momčad prikupiti puno samopouzdanja bez pobjeda u prijateljskim dvobojima, a povijest nas uči da sa sustavom 4-4-2 i sličnima, pobjede dolaze - rijetko.

Kranjčara se može donekle shvatiti, kao i njegove argumente. Prema izborniku, sustav 4-2-3-1 donio bi više sigurnosti obrani, pa tako i cijeloj momčadi. U nekoliko navrata Hrvatska je uistinu pokazala slabosti po bokovima, gdje na jednog našeg (Srnu i Babića) jurišaju dvojica protivnika), a bilo je to najvidljivije u zagrebačkom srazu s Bugarima gdje Srna u drugom dijelu nije mogao 'staviti soli na rep' Petrovu, bio je izgubljen između obrane i napada. I iz te perspektive, novi sustav vjerojatno bi spriječio takve situacije.

Foto: Dragan Kovač

No, taj problem mora se rješiti na drugačiji način, jer zbog mnogo toga Hrvatska bi izgubila mijenjanjem taktike. Kranjčar će reći kako bi igrači dobro prihvatili 4-2-3-1 jer te pozicije igraju u klubovima, no, to u nekim slučajevima nije istina, a u nekima nije dobar argument.

Istina, Srna u Šahtaru igra desnog beka u obrani, no to ne znači da je to idealna pozicija za Darija, koji je po općem sudu jedan od najopasnijih hrvatskih igrača, ključan za našu igru uz Dadu Pršu. Znači, ili bi izgubili jednog važnog igrača za napad, ili bi tražili od Srne da pokriva još više terena - što je nemoguće. S druge strane, Hrvatska nema klasičnog lijevog beka, Šimić ili Tomas koji će to igrati protiv Argentine to sigurno nisu. Još je jasnije da Marko Babić nije lijevo krilo, da je prava šteta koristiti Dadu Pršu na desnom krilu, da Ivan Klasnić nije 'sidrun' i napadač koji može sam funkcionirati usamljen u napadu, kao i da Niko Kranjčar ne može glumiti drugog napadača koji dolazi iz pozadine jer bi u tom slučaju izgubili Niku tamo gdje je potrebniji - u kreaciji igre.

Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Kad se podvuče crta, malo pluseva i jako puno minusa. Rezultati i igra su na strani uhodanog sustava, zašto odstupati od njega, pogotovo kad su prethodnici jasno dali do znanja Kranjčaru da četvorica u obrani ne daju željeno? Nadajmo se tek da će se Kranjčar nakon Gaučosa posuti pepelom i vratiti sustav koji donosi igru i rezultat, bio on zastario ili ne. Ili se možda varamo? Na kraju, Kranjčar je jedan od rijetkih hrvatskih trenera čija je momčad (šampionski Zagreb) dobro izgledala s četvoricom u zadnjoj liniji, može li učiniti isto s reprezentacijom? Povijest kaže - teško, jako teško...