Pakleni u grotlu vukovarske dvorane

VUKOVAR: Sportska dvorana Borovo naselje. Gledatelja 3000. Suci: Matija Gubica i Boris Milošević, Nadzornik: Ivo Pranjić ( svi iz Osijeka).

HRVATSKA - SLAVONIJA I BARANJA 33:25 (19:11)

HRVATSKA: - Losert, Šola, Blažičko, Sulić 6, Balić, Pongračić 1, Čupić 1, Vukić 4, Vori 3, Dominiković 2, Džomba 5 (2), Horvat 1, Duvnjak, Goluža 3 (2), Šprem 1, Metličić, Buntić 5.
Izbornik: Lino Červar

SLAVONIJA I BARANJA: - Rajković, Somić, Pažin 2, Tomas 2, Abramović 4 (1), Kovačević, Kasak 2, Opančar 3, Pejić 1, Pahanić 1, Mlinarević 2 (1), Jurić 3, Varaja, Černetić, Kuže 5 (1).
Izbornik: Ivan Duvnjak

Sedmerci: Hrvatska 5 (4); Slavonija i Baranja 4 (3)
Isključenja: Hrvatska: 4 min; Slavonija i Baranja: 4 min.

Prva erupcija oduševljenja, kada su tribine podrhtavale, desila se prilikom predstavljanja hrvatskih reprezentativaca koji su ulazili u dvoranu između špalira vukovarskih mažoretkinja. Vrhunac se desio kada je ulazio miljenik publike širom Hrvatske, nezamjenjivi Vlado Šola. U pravom smislu riječi ovo je bila revijalna rukometna fešta, premda je oduševljenje za nijansu splasnulo kada su gledatelji shvatili da na parketu neće vidjeti Ivana Balića, Venia Loserta, Petra Metličića i Vladu Šolu..

Tijekom utakmice, kako se i očekivalo, reprezentativci nisu dozvolili nikakva iznenađenja, bez obzira na revijalnost utakmice, te su preko raspoloženih Sulića, Buntića i Džombe lagano riješili utakmicu u svoju korist. Gledatelje su posebice oduševljavale atraktivne realizacije Mirze Džombe i Renata Sulića.

Kako se utakmica bližila kraju sve su češća bila skandiranja s tribina "hoćemo Šoolu, hoćemo Šolu", tri minute prije samog kraja izbornik je ipak popustio "molbi naroda". Šola na parketu, a na tribinama oduševljenje koje je teško opisati riječima. Ovaj je grad heroj zaslužio ovakvu feštu koju su mu donijeli hrvatski rukometni velikani, ovom su narodu potrebne ovakve pripredbe da bi bar na trenutak zaboravili jade i probleme u kojima se nalaze. Ovakve se priredbe rijetko dešavaju i zbog toga će prisutni na utakmici dugo, dugo pamtiti što su doživjeli 20. siječnja 2006.

Kraj utakmice i doživljaj prisnosti publike i igrača na parketu priča je za sebe. Nakon što su dobili dozvolu od vodstva reprezentacije igrači su skidali sa sebe sve što su imali i poklanjali sretnicima u publici. Poneki, poput Davora Dominikovića ostali su, doslovno, u donjem vešu, budući da su sve što su nosili na sebi bacili na tribine. Na kraju se Petar Metličić zahvalio na gostoprimstvu i obećao, ispred svojih suigrača, da će "u Švicarskoj ostaviti srce na parketu" i da ih neće razočarati.
Još dugo nakon utakmice, mnogobrojna publika je na službenom izlazu čekala svoje miljenike kako bi ih još jednom vidjeli i doživjeli još jedan susret za pamćenje.