Mi dolazimo...

Opet smo tu. Na pozornici Svijeta. Naš prvi flamengo u paru s ljepoticom Prvenstva. No, nema nazad. Ne bi ni htjeli. Prevelik je izazov, primamljiva slast pobjede. Kako to dobro zvuči. Sva sila realnih i objektivnih znalaca i nogometnih majstora, naših i tuđih, ovih je dana tupila zube govoreći o bodu protiv Brazila kao uspjehu ravnom naslovu, o porazu kao realnom ishodu, ne i katastrofi.

Zašto? Zašto se ne usudite sanjati? Strah vas je da ne ispadnete nogometne budale? Zar je taj strah vrijedan one male šanse da ipak isprašimo svjetske prvake? Ali realno gledajući...nema realno. Lijepa naša s rukom na srcu, tisuće ljudi grmi Odu naciji; i onda znaš, znaš da možemo sve. Pa i njih ćemo razbit. Kada ćete opet imati ovakvu šansu, šansu reći, da, dobit ćemo Brazil. Možda nikad. Možda i izgubimo danas, uvale nam pet komada i ismiju nas pred svih 6 milijardi ljudi, no poklope li se slučajno planeti i sve moguće zvijezde kako treba i mi uspijemo zabiti gol više, hoćete li prežaliti što niste vjerovali?

Momčad smo s milijardu mana, no ne zaslužuju li ti momci da srušimo stadion zbog njih ako treba, zbog dečkiju koji će se zakleti prije prve minute jedni drugome i učiniti sve za kockasti dres? Na kraju krajeva, cijeli svijet već se smije hrvatskom pokušaju da "goloruki" iznenadimo nogometnog Golijata, imaju samo nas, i mi samo njih.

Samo neka uđu "krvavih" očiju i bez kalkulacija. Hrabro, na pobjedu, pa što bude. Nećemo vas zamarat mogućim taktikama, križanjima i rotacijama. Ionako se sve to gubi na berlinskoj travi, ostaje samo srce natopljeno znojem, i vjera u osjećaj, onaj osjećaj kada se lopta lagano zakotrlja u mreži svjetskih prvaka. I kolektivno ludilo nakon toga, prođu vas trnci, nije moguće...a ipak tu ste, i vodite...

Kaka, Ronaldinho, Ronaldo, Adriano, ovime smo sve rekli o "tamnoj strani". Dozlaboga jaki, gotovo perfektni, a opet, ne i nepobjedivi. Iza njihovih osmijeha krije se "nož pod grlom" nacije koja traži sedam pobjeda, sve ostalo je fijasko; težak teret s kojim živi svaka prekoatlantska generacija. Trube o ozbiljnom pristupu, a neki ne znaju niti jednog našeg igrača, pomalo bahati i prepotentni, a opet, imaju i razloga, njih barem pet. Došli su po šesti.

Što više pametno reć, ispisani su kilometri analiza koje će ispariti u 21.00, kada počinje velikih 90 minuta hrvatskog nogometa, usudio bih se napisati, možda i među najvećima, šansa je sigurno tu. Brazil bez tri boda ne smije natrag u kamp, a naši, čak i da izgube, zaslužuju duboki naklon, jer su vjerovali baš kao i mi. A vjerujte, mi dolazimo...