I kockom, i Mamićem, i Auxerreom u glavu

To je barem lako. Pozovete bivšeg Dinamova trenera Josipa Kužea, nagovorite ga na intervju s radnim naslovom "gdje je i što radi", a zatim iz vrlo vjerojatno najiskrenijeg sportskog djelatnika koji je u zadnje vrijeme radio u hrvatskom nogometu lakoćom izvučete izvučete nekoliko rečenica o bivšem poslodavcu, promiješate i servirate dok je vruće.

Nakon što ste s manje ili više uspjeha probavili predjelo, s nestrpljenjem očekujete glavno jelo čiji je pripravak daleko jednostavniji i ne zahtijeva puno kulinarskih sposobnosti. Sjednete i čekate reakciju jednog izvršnog dopredsjednika, čovjeka kojeg ste se zakleli ignorirati jer vas je nazvao smrdljivim nusproduktima poplave, ali u ovom slučaju cilj opravdava sredstvo. Blagdanska trpeza je spremna, zakuhali ste i začinili umak i osjećate samozadovoljstvo dok uživate u obilnim proizvodima svoga truda.

Slijedi, naravno, odgovor nogometnog kluba Dinamo koji je štafetnu palicu preuzeo od novinara i njome počeo mlatiti po svom bivšem treneru u vidu Priopćenja. Iako je ono kamuflirano klupskim imenom, samo nevještom i površnom čitatelju moglo bi se učiniti kao autentični proizvod glasnogovorničkog odjela. Spomenuti uradak nije ništa drugo nego pamflet sastavljen od strane Zdravka Mamića kojeg je, sudeći po tonu i spremnosti za obračun, jedva dočekao pustiti u javnost.

Tako iz priopćenja saznajemo dosad nepoznate i nevjerojatne podatke da je Josip Kuže kriv za jedan poraz Dinama u 11 mjeseci. Ne samo to, Kuže je kriv i za neodlučen rezultat u Koprivnici i ispadanje od Naftaša. Kriv je što je nakon ždrijeba Lige prvaka ustvrdio da može proći Arsenal, umjesto da je odmah predao utakmicu, pokunjeno se ispričavši za pokušaj poticaja svojim igračima, i pripremio se za Auxerre.

Bacivši protivnika na koljena ovako širokom listom pogrešaka, Zdravko Mamić odlučio je poentirati i zadati konačan udarac, izvukavši valjda po tisućiti put priču o kockarnicama, kladionicama i dugovima koje je on, dobročinitelj, otplaćivao. "Josip Kuže je pao na svakom ispitu koji je bio stavljen pred njega", zaključio je Dinamov izvršni dopredsjednik. I ostao živ.

Josip Kuže nije čovjek bez mane i bez grijeha, niti je ikad tvrdio da to jest. Njegovi dugovi nikada nisu bili tajna, njegova sklonost prema klađenju i posjećivanju kockarnica također. Jedan je od rijetkih koji je svoje grijehe javno priznao, pričao o konkretnim brojkama te novinarima i javnosti predočio svoju imovinsku karticu, svoje dugove i situaciju u kojoj se nalazi. Da jednoga dana nekoga od naših političara vidimo u sličnoj ulozi, čudom bismo se čudili i pomislili da je čovjek, da oprostite, skrenuo. Bilo da se radi o školstvu, sudstvu, kaznenom sustavu, roditeljskom odgoju ili pak svakodnevnom životu, mogućnost priznanja pogreške, iskrenog kajanja te iskupljenja za grijehe iz prošlosti predstavljaju vrlinu kakvu normalno uređena društva redovito znaju nagraditi. Ovdje pak takva vrlina nije dobrodošla.

Za razliku od mnogih koji su dotakli dno, Kuže se javno pokajao i prionuo radu i spašavanju onoga što mu je najvrednije u životu - Dinama i svoje obitelji. Dinamo je i spasio, nadajmo se i svoju obitelj, ali mu novinarski svijet i Zdravko Mamić nikada nisu zaboravili kockarsku prošlost. Krenula je sezona lova na Dinamovog trenera, zaredali su niski udarci, a preko novinskih stupaca sudili su mu oni koji nisu u mogućnosti srediti niti vlastiti život, zakrpati pukotine u svojim obiteljima i koji svoju vlastitu ovisnost o kladionicama i mnogočemu drugome skrivaju upiranjem prsta u druge. Sudili su mu i oni kojima su bankovni računi u debelom minusu, ali za kladionice, alkohol i cigarete uvijek imaju novca, oni koji preko tjedna premlaćuju žene i djecu, a zatim se nedjeljom "slikaju" na misi, a na kraju mu je presudio i Zdravko Mamić, koji za svoje laži i prekršena obećanja nikada nije niti neće odgovarati.

Kakvog li apsurda da o Kužeovoj sklonosti kocki i o njegovim dugovanjima govori alfa i omega kluba koji se sve samo ne transparentnim manevrima riješio svojih dugovanja, čovjek sklon konfliktima i "emocionalnim nastupima" nakon kojih uporno tvrdi da se takvo što nije dogodilo i koji se kune u ljubav prema plavoj boji. Sposobnost narcisoidnog obožavanja samog sebe Zdravko Mamić je već pokazao u puno navrata, ali ponovno iznošenje Kužeovog prljavog rublja sasvim sigurno mu nije trebalo. Daleko je još dan kada će naučiti da šutnja i dostojanstvo ponekad priskrbljuju znatno bolje rezultate.

I dok će se mnogi dežurni kritičari tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana suočiti sa svojim disfunkcionalnim obiteljima, te ih opteretiti svojim porocima, ovisnostima, financijskim manipulacijama i bankovnim minusima, zapitajmo se kakva je to zemlja u kojoj vladaju kriminal i sukob interesa, u kojoj suce čuva policija, a jedini čovjek vrijedan kritike i javnog izvrgavanja ruglu je Josip Kuže. Nazdravlje.