Nova greška u nizu

Taj je termin, definitivno, najspominjaniji u hrvatskom nogometu. Njegovo veličanstvo – sustav natjecanja! Opet je krenulo lamentiranje o tome koliko bi Hrvatska, zapravo, trebala imati prvoligaša. U prvi plan se nameće brojka 16, što na papiru zaista izgleda respektabilno, jer imati 16 središta na nogometnoj karti zaista je podatak za ponos. Pod uvjetom da je situacija normalna, što se, nažalost, za nas ne može konstatirati, ni uz najbolju volju…

Možda će nas netko proglasiti protivnicima “široke baze”, ljudima “koji guše male sredine”, ali, nepobitna je činjenica da Hrvatska u postojećoj konstelaciji ni uz najveću moguću dozu optimizma 16 klubova koji mogu preživjeti prvoligašku sezonu. Iako to, naravno, izgleda nevjerojatno privlačno. Nonsens je to, u situaciji kada ni stabilni prvoligaši, koji godinama traju na dnevnom redu imaju ključni zadatak “kako preživjeti”. Stoga, treba javno postaviti pitanje: koga mi lažemo? Jesmo li slijepi kraj zdravih očiju, ne vidimo li od šume drveće? Sagledavajući postojeće stanje masovne bezidejnosti, besperspektivnosti i latentnog stanja od sutrašnjice, ideja, ako se to tako može nazvati u “šesnaestorici veličanstvenih” nije ništa drugo nego dodavanje gasa na putovanju u – propast. Jasno, većina će onih koji reflektiraju na ulazak u prvoligaško društvo zavapiti kako im to pravo nitko ne može osporiti i to je točno. Pravilnik je takav kakav je, mada ga ionako nikad nitko ne poštuje… No, umjesto toga, bilo bi najbolje da se svi koji su involvirani u priču o Ligi 16 pogledaju u ogledalo i zapitaju se što to oni zapravo zagovaraju.

Pa, nije moguće da si pojedinci doista utvaraju kako će sve to klapati, kako će to podići razinu i kvalitetu nogometa, odnosno rapidni boljitak? Stadioni nam zbog kronične besparice, gubitka vjere u nogomet, nezanimljivosti, afera i “iks” drugih stvari zjape prazni, širenje lige dodatno će “proširiti kugu”. Ili smo možda u krivu? Ono za što se hvataju pobornici “šesnaestice” uglavnom se svodi na tezu “kako će to omogućiti mirnoću rada u klubovima, širiti masovnost i omogućiti manjim sredinama da uđu u prvoligaško društvo”, što bi, kao, trebala biti sjajna stvar za nogomet. Deklarirati se na taj način, po nama nije ništa drugo nego živjeti utopijskim životom, koji ima vrlo malo dodirnih točaka s realnošću. Makar zvučalo pregrubo… Čak nas ni povijest nije naučila, nismo naučili ništa iz grešaka, nismo shvatili da se moramo pokriti točno onoliko koliko nam je dugačak pokrivač. Nije moguće da su svi zaboravili desetak klubova koji su “nakon lagodnog prvoligaškog života potonuli u tamu provincije”. Upustili su se u avanturu iznad svojih mogućnosti, otpjevali su godinu dana, muk traje daleko duže, računi dolaze na naplatu i danas…

Naravno, ne bismo imali ništa protiv “Lige 16”, pa čak i “Lige 18”, samo kada bi postojala nogometna infrastuktura za to. Uostalom, svi bismo bolje živjeli, novinari također, jer bi se i broj “prvoligaša” među nama povećao. Samo, zagristi u tu udicu je pogubno, ako se uvjeti preko noći ne promijene, što izgleda vrlo nerealno. Najmanji je problem deklarirati se na ovaj ili onaj način, cirkus će nastati ako (ili bolje rečeno kada) se shvati da “to nije onako kako smo si mi zamišljali”. Ne bi bilo loše da se prije bilo kakvog konkretnog zaključka, bez obzira na to što pravilnik gotovo pa naređuje “broj 16”, doista sve realno pretrese. Bez uplitanja privatnih interesa umotanih u floskulu o interesu nogometa. Hrvatska nema mogućnosti za 16 prvoligaških sredina, to je jedina istina, sve ostalo su pokušaji da se uvjerimo u nešto drugo. Na kraju, ispaštat će svi, nogomet, kao i nebrojeno puta do sada, najviše…