Dvije godine kasnije

Osjećaj tog navijača poznajemo svi. Slomljeno srce od strane voljene osobe, važan ispit na faksu kojeg nismo položili ili poslovni sastanak ključan za karijeru koji je pošao po zlu... Svejedno. Srušeni snovi, potopljene lađe... Svi smo to prošli na ovaj ili onaj način. I svi znamo da tada ostaje samo jedna jedina utopijska želja – da bar postoji nova prilika, novi pokušaj u kojem bismo sve to ispravili i ono prije izbrisali. Život je okrutan, takve prilike kod njega ne postoje, ali zato su u nogometu moguće. Događaju se jako, jako rijetko, ali očito se događaju.

Dvije godine kasnije nogomet se smilovao stotinama tisuća navijača Milana diljem svijeta. Onda kad su se najmanje nadali, u sezoni obilježenoj mnogim problemima, pružio im je jedinstvenu šansu da izliječe tu ranu. Ranu koja boli više od Interovog osvajanja scudetta. A znate što to znači...

Priča navijača uvijek je najvažnija i nadirljivija, ali ovo nije bila samo njihova priča. To je priča onog sretnog Pippa Inzaghija koji se nazabijao "krumpira i krumpira" u svojoj karijeri, ali ovaj mu je uvjerljivo najdraži. To je priča Gennara Gattusa koji svaku utakmicu trči i bori se kao da mu "djeca nemaju za kruh", a za ovu utakmicu je živio dvije godine. To je priča Carla Ancelottija, trenera koji je unatoč činjenici što je i prije osvajao trofeje, tek sad skinuo etiketu "konačnog gubitnika". To je i priča velikog, najvećeg Paola Maldinija, čovjeka koji je sve već prošao i sve osvojio, a sinoć je plakao kao malo dijete podižući svoj peti naslov europskog prvaka. To je priča svih igrača Milana, zvijezda koje su unatoč svom silnom bogatstvu i lagodnom životu, vjerovali ili ne, ipak dvije godine nosile velik i bolan ožiljak od tog poraza.

Ipak, ovo je priča i navijača Liverpoola, koji ni sinoć nisu propustili ispratiti svoje ljubimce s "You'll never walk alone". Ovo je priča svih onih ljubitelja nogometa koji su dali pravo malo bogatstvo da se nađu na stadionu. Ovo je priča svih onih koji su uz male ekrane, sami ili uz društvo, uživali u još jednoj velikoj nogometnoj večeri.

Na koncu, ovo je priča nogometa. Možda se jesu vremena promijenila, možda nema stajaćih tribina, možda je u ložama previše onih koji ne razumiju ovu igru... Ali još uvijek je dovoljno onih drugih, onih koji znaju kako se nogomet voli. I koji ga još vole. Dovoljno je bilo pogledati lica navijača i jedne i druge ekipe nakon utakmice. Sve te emocije i sve te suze. A bilo ih je i u pubovima u Liverpoolu, u kafićima u Milanu. Bilo ih sinoć u gotovo svakom kutku ove planete. Pouzdano znam da je kapnula pokoja i u Hrvatskoj...

Ne znam gdje je onaj navijač iz prvog ulomka sinoć dočekao kraj utakmice, ali znam kako se osjećao. On i stotine tisuća drugih. Izgubljeni pogled iz Istanbula zamijenio je sjaj u licu, a sav onaj očaj dobio je smisao. Probudio se ujutro, za svaki se slučaj nekoliko puta uštipnuo i defintivno utvrdio da nije san. Dvije godine kasnije više nije bilo one mučnine koja ga je neumorno proganjala, ostalo je samo olakšanje. I osmijeh. Pomislio je kako je život okrutan i kako on ne pruža takve popravne ispite, ali zato je tu nogomet. Navukao je svoj crveno-crni dres i ponosno izašao na ulicu. A malo povrh mjesta koje prekriva sponzorski natpis osjećao je onaj stari pobjednički takt. Na tom je mjestu, sve do sinoć, nosio onaj bolni ožiljak.

Dvije godine kasnije, taj Milanov navijač se ponovno osjeća kao sretan čovjek...