Liga 16 tjera gledatelje

Činilo se da je sredinom 90-ih nakon mnogo lutanja konačno pronađen pravi sustav natjecanja za naše nogometne (ne)prilike. Prvenstvo koje se sastojalo od 12 klubova i kasnijeg dijeljenja na Ligu za prvaka, odnosno na Ligu za ostanak preživjelo je rekordne četiri uzastopne sezone. Ipak, nakon pet godina HNS se vraća sustavu sa 16 klubova u uobičajenom formatu - svatko sa svakim, odnosno 30 prvenstvenih kola. Pokazat će se, bio je to totalni promašaj. Veći broj klubova trebao je omogućiti razvoj manjih sredina, više prostora za mlade igrače... međutim jedino postignuće Lige 16 bilo je tjeranje ionako malobrojnih gledatelja s trošnih prvoligaških stadiona.

Ukupni prosjek gledatelja za sezonu 2001/2002 bio je 2.453, što je gotovo 500 gledatelja po susretu manje nego li prethodne sezone. Izraženo u postocima, Ligu 16 je gledalo čak 16.6% manje navijača u odnosu na godinu prije, kada smo imali 12 prvoligaša. Iako je Poljud bio najposjećeniji stadion u oba izdanja, Hajduk je najviše izgubio promjenom sustava. Splićane je u sezoni 2000/2001 gledalo u prosjeku 7.156 gledatelja, da bi dolaskom Lige 16 taj broj pao na 4.720 ljudi. Isti onaj Hajduk čiji delegat danas promovira povratak te lige.

Osim Hajduka, pad posjećenosti bilježe i ostali vodeći klubovi na čelu s Dinamom, Varteksom i Osijekom. Jedino su Rijeka i tadašnji prvak Zagreb zabilježili povećanje utrška od ulaznica u odnosu na sezonu prije. Najmanje interesa Liga 16 pobudila je u Sigetu, gdje je utakmice Hrvatskog dragovoljca u prosjeku pratilo 830 gledatelja. Derbije poput onog Dragovoljca i TŠK-a, kojem je autor ovog teksta nesretnom slučajnošću nazočio, pratio je pozamašan broj od oko 200 ljudi, uključujući sve uzvanike pokojnog Stjepana Spajića koji su došli zbog janjetine i vina...

Pogreška je brzo korigirana, pa se već sljedeće sezone vraća spomenuti sustav s play-offom, odnosno play-outom. Rezultati su i više nego očiti, prvoligaške dvoboje u prosjeku prati 3.313 gledatelja, što je 860 posjetitelja po utakmici više nego protekle sezone, odnosno povećanje posjećenosti za čak 24.5%. Dinamo i Hajduk bilježe posjetu veću od 8.200 gledatelja po susretu, a ispunjenje su tribine i u Velikoj gdje momčad Kamena redovito prati 4.344 navijača. Slične brojke su se nastavile i idućih godina, a Liga 16 ostala je uvjerljivo natjecanje s najviše praznih sjedalica otkad je HNL-a.

Repetitio est mater studiorum, udreženi su nam prvoligaši ustrajni u namjeri da se još jednom uvjerimo kako povećanje klubova nije proporcionalno rastu gledatelja na stadionima. Teško je reći što će to ta dodatna četiri kluba ponuditi hrvatskim gledateljima. Dva drugoligaša s najvećom navijačkom bazom u prošoj sezoni, Inter i Zadar, ušla su u prvu ligu. Čime će to neambiciozni i siromašni lokalni ligaši obogatiti hrvatski nogomet; učiniti ga boljim, privlačnijim za "potrošače" koji bi trebali napuniti tribine?

"Što se babi htilo, to se babi snilo". Eh, kad bi Igor Štimac bio David Copperfield, a Dražen Medić i Nevenko Herjavec dvije zgodne hostese, možda bi tada prvoligaške tribine bile pune, možda bi se jednom promjenom sustava natjecanja mogle riješiti sve anomalije hrvatskog nogometa, možda bi tada građani sa zadovoljstvom vadili 30 kuna iz plitkih džepova. Dok predsjednik Udruge ne nauči trikove, a njegovim pomagačima ne narastu grudi, živjet ćemo u realnosti da je prošle sezone stadione prve HNL pohodilo prosječno 3.013 gledatelja.

Sugeriramo da je i ta skromna brojka još uvijek značajno veća od one koju bi polučila Liga 16. Uostalom, neslužbeno je dokazano da hrvatski kibiceri nažalost nisu glupi i da ih se ne može kupiti kvantitetom, već samo jedinim relevantnim - kvalitetom. Baš onim što im Liga 16 sigurno neće donijeti.