Najbolji treneri svijeta - Luiz Felipe Scolari

Od trnja do zvijezda

Ovaj 58-godišnji Brazilac bez sumnje jedan je od najuspješnijih nogometnih trenera na svijetu. Iako je bio uspješan i u klupskom nogometu vodeći neke od najvećih južnoameričkih klubova poput Gremija i Palmeirasa, popularni Felipao najveće je trenerske uspjehe postigao u reprezentativnim vodama.

U ljeto 2001. Scolariju se pružila prilika kakva dolazi vjerojatno samo jednom u životu - voditi brazilsku reprezentaciju. Međutim, trenutak u kojem je preuzeo najspektakularniju momčad svijeta bio je, najblaže rečeno, težak. Nakon razočaravajućeg nastupa na Kupu konfederacija, prijašnjeg poniženja u finalu Svjetskog prvenstva 1998. (Francuska - Brazil 3:0) te senzacionalnog ispadanja u četvrtfinalu Copa Americe od Hondurasa, Seleçao je bio u rasulu.

Zbog loših rezultata u kvalifikacijama prijetilo im je čak i izostajanje sa Svjetskog prvenstva u Južnoj Koreji i Japanu. No, Scolari je, usprkos svemu, ali i u skladu sa svojim karakterom, svjesno preuzeo rizik da zauvijek bude upamćen kao prvi trener u povijesti koji nije uspio odvesti Brazil na Svjetsko prvenstvo. Znao je da ga čeka ogroman posao, ponajviše po pitanju podizanja morala i samopouzdanja u momčadi.

Imao je nesreću i da je protiv sebe imao najgoreg mogućeg neprijatelja - medije. Posljedica je to radikalnih poteza koje je povlačio od prvog dana kako je sjeo na izborničku klupu. Iz reprezentacije je najprije izbacio Romárija, iskonsku legendu i ikonu brazilskog nogometa koji je među navijačima i medijima imao status božanstva, opravdavajući to njegovom lošom tjelesnom spremom i prevelikim povlasticama koje je tražio.

Prve utakmice pod Felipaovom palicom nisu donijele očekivani pomak u igri tadašnjih viceprvaka svijeta. Ipak, uspjeli su spriječiti senzaciju i Svjetsko su prvenstvo izborili pobjedom u posljednjem kolu nad Venezuelom. Na daleki istok otpraćen je s velikom skepsom i omalovažavanjem od strane medija. Bijes brazilske javnosti samo je pojačao nepozivanjem u reprezentaciju Márija Jardela - tadašnje europske Zlatne kopačke i strijelca 42 pogotka u 30 utakmica za lisabonski Sporting.

Došao je i lipanj 2002., nogometna ludnica je zahvatila cijeli svijet, a ono što je Seleçao demonstrirao u tih 30 azijskih dana ostat će zapamćeno kao jedno od najuvjerljivije osvojenih naslova svjetskog prvaka. U sedam utakmica ostvareno je sedam čistih pobjeda.

U skupini su najprije pali Turska, Kina i Kostarika, a u knock-out fazi "izbrisani" su Belgija, Engleska (Ronaldinhov lob Seamanu s preko 30 metara dugo će se pamtiti), ponovno Turska te kao šećer na kraju - Njemačka. Osporavani Ronaldo s osam pogodaka bio je najbolji strijelac turnira, a Scolari je nedugo potom podnio ostavku objašnjavajući to prevelikim pritiskom i razočaravajućim reakcijama javnosti na njegov rad.

Što dotakne, pretvori u zlato

Čovjek s titulom svjetskog prvaka u životopisu nije morao dugo čekati na novi angažman. Portugal koji se pripremao za Euro u svom "dvorištu" jedva je dočekao Scolarijev razlaz s Brazilom i ponudio mu ugovor koji se ne odbija.

Iako pritisak javnosti nije bio tako jak kao u domovini, Luiz Felipe ponovno se morao suočiti s kritikama i sumnjama medija u njegove mogućnosti. Razlog tome bili su loši rezultati Portugala u prijateljskim pripremnim utakmicama (kao domaćini Eura nisu morali u kvalifikacije) gdje nisu pobijedili niti jednog budućeg sudionika Europskog prvenstva.

Šokantni poraz od Grčke na otvaranju Eura bila je kap koja je prelila čašu u glavi temperamentnog Brazilca. Odmah je iz prvog sastava izbacio šestoricu do tada standardnih, ali i pomalo ostarjelih igrača poput Luísa Figa i Fernanda Couta te u "kralježnicu" momčadi postavio igrače iz Mourinhova Porta, tadašnjeg aktualnog prvaka Europe.

Rezultati su odmah bili vidljivi. Dvjema pobjedama protiv Rusije i Španjolske, Portugalci su kao prvi u skupini u četvrtfinalu na Luzu dočekali Englesku. Bio je to jedan od klasika Europskih prvenstava, utakmica koja i one "heretike", koji nogomet shvaćaju tek kao besmisleno napucavanje lopte 22 muškaraca, nije ostavila ravnodušnima. 1:1 nakon 90 minuta, 2:2 nakon 120 te jedanaesterci koje je obranama, a potom i pobjedničkim pogotkom odlučio portugalski vratar Ricardo označio je početak stvaranja Scolarijevog kompleksa u glavi Svena Görana Erikssona.

Portugal nošen euforijom cijele zemlje ipak te godine nije otišao do kraja. Nakon što su u polufinalu izbacili Nizozemsku, u finalu je Scolarija ponovno dočekao - Otto Rehhagel. Njemački je strateg nadmudrio brazilskog kolegu po drugi put u tri tjedna i s Grčkom ostvario nešto što će se pamtiti kao jedna od najvećih senzacija u povijesti nogometa.

Austrija i Švicarska kao oproštaj?

U predvečerje Svjetskog prvenstva u Njemačkoj portugalskog su izbornika britanski mediji već preselili na Otok kao Erikssonovog nasljednika, no Brazilac se sam povukao iz utrke i potpuno se posvetio pripremi svoje momčadi za SP. A tamo je Portugal ponovno učinio velike stvari.

Nakon savršenog učinka u skupini (pobijeđeni su Angola, Iran i Meksiko) te dobivenog rata protiv Nizozemske u najgrubljoj utakmici u povijesti Svjetskih prvenstava, na red je ponovno došla - Engleska. 120 gelsenkirchenskih minuta nije bilo ni izbliza onako kvalitetno kao lisabonskih, no ishod je na kraju bio isti. Treći put u četiri godine Scolari je porazio švedskog kolegu i doveo ga do - otkaza.

Bilo je to posljednje slavlje viceprvaka Europe na SP-u. Uslijedili su porazi od Francuske i Njemačke, no na kraju osvojeno četvrto mjesto najbolji je plasman Portugala nakon 40 godina i trećeg mjesta u Engleskoj 1966. godine.

Luiz Felipe Scolari ugovorom je za Portugal vezan još godinu dana, a po završetku Eura u Austriji i Švicarskoj najavio je odlazak. Kakav god rezultat ostvario sljedeće godine na kontinentalnom summitu, to neće promijeniti činjenicu da je ovaj karizmatični i temperamentni Brazilac jedan od najvećih trenera današnjice. U četiri godine dovesti svoje momčadi do naslova svjetskog prvaka, viceprvaka Europe te još jednog polufinala mogu samo - najbolji.