Najbolji treneri svijeta – Carlo Ancelotti

Carlo Ancelotti iza sebe ima sjajnu igračku karijeru. Igrao je za Parmu, Romu i Milan, i u sva tri kluba ostavio je dubok trag. Kao igrač sudjelovao je početkom devedesetih u stvaranju velike Milanove dinastije, možda i najveće koja je vladala europskim nogometnim travnjacima.

Svoju trenersku priču započeo je 1992. kao pomoćnik Arriga Sacchija u talijanskoj reprezentaciji. Tri godine kasnije odlučio je «osamostaliti se», te preuzima Reggianu – momčad koja je te sezone ispala u Serie B. Kreće uspješno i odmah ih vraća u najjaču talijansku ligu osvojivši četvrto mjesto.

Njegov trenerski talent odmah je zamijetila obitelj Tanzi koja ga dovodi u Parmu. Klub koji je tada u svojm redovima imao Hernana Cespa, Gigija Buffona, Liliana Thurama i Fabia Cannavara ostvario je svoj najbolji rezultat u povijesti osvojivši drugo mjesto, odmah iza Juventusa. Sljedeća sezona u Parmi nije bila toliko uspješna, ali peto mjesto se teško može nazvati velikim neuspjehom.

U sezoni 1999/2000 nasljeđuje Marcella Lippija na klupi Juventusa. Prva sezona u tako velikom klubu prošla je s puno problema i kao rezultat toga je peto mjesto i Intertoto kup. Kod «Stare dame» vrijede malo drukčiji kriteriji u odnosu na «malu» Parmu, pa se ovo peto mjesto tretira kao neuspjeh. Ipak dobiva i novu priliku, te u sljedećoj sezoni čini se da stvari polako sjedaju na svoje mjesto – Juventus većim dijelom sezone dominira prvenstvom i izgleda da ga nitko ne može dostići. No, nevjerojatan pad u završnici omogućuje Laziju da se priključi u utrku za naslov i odluka o prvaku odgođena je za posljednje kolo. Juventusu je dovoljna bilo kakva pobjeda u Perugiji, ali na koncu ne uspijevaju doći do nje. Scudetto tako neočekivano odlazi u Rim.

Baš taj veliki «kiks» u trenerskoj karijeri pratit će Carla Ancelottija još dugi niz godina i bit će mu «guran pod nos» nakon svakog poraza. Tezu o «treneru koji nikad ništa neće osvojiti» pojačava drugo mjesto i u narednoj sezoni, koju je trijumfalno okončala Roma. Uslijedio je bolan raskid ugovora s čelnicima kluba koji su davno prije već dogovorili povratak Lippija. I dan-danas Ancelotti priznaje da im to nikad nije oprostio.

Samo par mjeseci trener iz Reggiola bio je bez posla. Baš dok je pregovarao s Parmom oko povratka, na stol je kao grom iz vedra neba pala ponuda koja se ne odbija. Milan je brzo shvatio da Fatih Terim nije kalibar da bude trener tako velikog kluba, i spas su vidjeli u svom bivšem igraču. Dvojbi nije bilo unatoč tome što je sezona već otpočela, a klub poput Milana ne poznaje izraze tipa «vrijeme prilagodbe» i slično.

Da neće biti lako pokazala je već ta prva sezona u kojoj je Milan osvojio tek četvrto mjesto u prvenstvu. Navijači crveno-crnih počeli su se pitati što će im trener koji ništa ne osvaja i treba li uopće biti strpljiv s njim. Berlusconi i Galliani su smatrali da treba i ubrzo se to isplatilo. Milan u narednoj sezoni osvaja Ligu prvaka, a na posebnu radost njihovog stratega «žrtva» u finalu je – Juventus. Sjajna sezona upotpunjena je još i talijanskim kupom, te drugim mjestom u prvenstvu.

Svoj zasad jedini scudetto Ancelotti je osvojio u sezoni 2003/2004. Već tada je osvojio sve što se s jednim klubom može osvojiti, ali mnogi ga još uvijek nisu smatrali trenerom dostojnim najvećih klubova. Brojali su mu silna druga mjesta, prisjećali se «Perugije»… Postali su još glasniji nakon što je Milan ostao «praznih ruku» u naredne dvije sezone, a slavno finale Lige prvaka u Istambulu izbrisalo je sve dobro što je taj trener dosad napravio i ponovno mu zalijepilo na leđa etiketu gubitnika.

Iako su mnogi govorili, i još govore, da je kao trener i osoba previše «mekan», te kao takav da nije dorastao izazovima koje nosi trenersko mjesto u Milanu, baš ga ta ljudska osobina održava toliko dugo na klupi ove velike momčadi. Često je dopuštao da ga igrači savjetuju po pitanju taktike, a dešavalo se u nekoliko navrata da mu sastav i formaciju za neku utakmicu u potpunosti odredi Silvio Berlusconi. Kada bi ga novinari pitali o odnosu s igračima uporno bi ponavljao da nije potrebno provoditi autoritarni režim da bi se stekao autoritet, što se u njegovom slučaju pokazalo kao istinito.

Omiljenost kod igrača i uprave održala ga je na klupi i nakon tih sušnih sezona, da bi u sezoni kad se najmanje očekivalo ponovno došao do najveće nagrade. Dok ih je potresala afera «Moggiopoli» i oduzimanje bodova, te faza štednje na koju se odlučio predsjednik Berlusconi i nedostatak «svježe krvi» u svojim redovima, Ancelotti je odveo Milan do novog finala Lige prvaka. Na drugoj strani je ponovno stajao Liverpool i ta mu je atenska noć ponudila priliku da zauvijek zatvori usta onima koji nisu znali cijeniti njegov rad. Nije ju prepustio iskoristiti…

Ovaj skromni gospodin uvijek stavlja igrače na prvo mjesto kad pobjeđuju, a sebe kad gube. Nema niti jednu aferu iza sebe, niti jednu nepromišljenu izjavu ili potez. Gospodin koji razgovara sa svojim igračima i traži njihova mišljenja, ali uvijek sam donosi konačnu odluku. Ponekad djeluje «mekan», ali ipak ima autoritet. Rijetko pokazuje emocije i trudi se ostati pribran u svim situacijama. Ne krije da mu je velika ambicija preuzeti jednog dana reprezentaciju Italije, iako je sa svojih 48 godina i cijelom trenerskom karijerom ispred sebe osvojio već puno toga. U kategoriju «konačnih gubitnika» ga više nitko nema pravo svrstati, samo jednoj kategoriji on pripada. Kategoriji najvećih svjetskih trenera…