Predstavljamo: FK Budućnost Podgorica

"CRVENI" OSNOVANI U KAVANI

Petnaestak godina po dolasku prve nogometne lopte u Podgoricu, čelnici u to vrijeme zabranjene Komunističke partije i sindikalno vodstvo pokrenuli su inicijativu za osnivanje vlastitog sportskog kluba. Bio je to istinski poduhvat, koji je službeno započet 12. lipnja 1925. godine u jednoj od brojnih gradskih kavana.

Tog vrućeg lipanjskog dana utemeljen je Radnički sportski klub Zora, prethodnik današnje Budućnosti. Novom klubu u pomoć su priskočile brojne podgoričke zanatlije iz tog vremena, koji su zaslužni su što su prvi dresovi u povijesti kluba bili – crvene boje. Pet godina po osnivanju, Zora je preimenovana u RSK Budućnost.

GRADSKI DERBI DIJELIO PODGORICU

Nogometaši u crvenim dresovima, već od prvog dana postojanja, bili su siroče grada. Dok se režimski GSK Balšić "šepurio" na jedinom pravom nogometnom terenu u gradu, igrači Zore bili su prinuđeni trenirati i odigravati utakmice na livadama oko grada. Svega nekoliko godina kasnije, upravo Zora i Balšić igrali su veliki derbi koji je privlačio, a istovremeno i dijelio čitav grad. Zora je, kako svjedoče tadašnji kroničari, kao antirežimski klub imala znatno više pristaša, a susrete dva podgorička kluba uvijek je promatralo po nekoliko tisuća navijača. Na tim susretima često je dolazilo do tuča između igrača, navijača, pa i do prekida.

Dodatnu draž gradskom derbiju, kakav danas Podgorici i Crnoj Gori doista nedostaje, davala je i činjenica da su se oba kluba svake sezone borila za naslov prvaka Cetinjskog nogometnog podsaveza, koji je tada bio pod nadležnošću Splitskog nogometnog saveza. Takva natjecanja zapravo su predstavljala predratno nogometno prvenstvo Crne Gore, u okviru kojeg se Budućnost dva puta okitila titulom - 1932. i 1933. godine.

HRVATI "DUGUJU" KUPOVE

Po završetku 2. svjetskog rata, rad Budućnosti je obnovljen. Već 1946. godine, ekipa je osvojila naslov crnogorskog prvaka, plasiravši se u prvenstvo Jugoslavije. Igrači su počeli nositi plave dresove, a klub je dobio novi stadion, pod brdom Gorica, po kojemu je ime dobio i glavni crnogorski grad.

Od nastanka jugoslavenskog prvenstva, pa sve do raspada države, Budućnost je bila sinonim za crnogorski klupski nogomet. Od prvog povijesnog susreta, odigranog 26. kolovoza 1946. protiv Dinama (2:2), do 1991. godine, u ondašnjem Titogradu odigrano je 378 prvoligaških utakmica. Tijekom 45 sezona, Budućnost je bila sudionik prve lige u 25 navrata, a tijekom posljednjih 15 godina SFRJ, postala je standardan prvoligaš. Najveći uspjeh u okviru prvenstva je šesto mjesto u dva navrata - 1979. i 1981. godine. Najbolja sezona za "plave", tijekom "SFRJ ere" bila je 1986/87, kada su Podgoričani dobar dio prvenstva proveli na čelnoj poziciji, a sezonu završili sa svega šest bodova zaostatka u odnosu na prvaka Partizana. "Velika četvorka", tih je godina strepila od gostovanja u Podgorici.

Ipak, najveći klupski uspjesi vezani su za jugoslavenski Kup. Budućnost je dva puta igrala u finalu, a oba puta rivali su joj bili hrvatski klubovi. Prvi put 1965. godine izgubila je u finalu od Dinama na beogradskoj "Marakani" rezultatom 2:1, a dvanaest godina kasnije, Budućnost je na istom mjestu poražena od Hajduka nakon produžetaka (0:2).

OD DNA DO VRHA

Devedesete godine, sankcije, inflacija i drastičan pad kvalitete nogometa, žestoko su se odrazili i na crnogorski nogomet. Stadioni na prvoligaškim susretima nove, SRJ bili su pusti i lišeni nastupa u Europi, a klubovi su igrali gotovo bez motiva. Budućnost se tijekom tih sezona od prvog pa do posljednjeg kola neprestano borila za opstanak, a rivali poput Mladosti iz Lučana, Bečeja ili Čukaričkog na podgorički stadion jedva da su mogli privući i par stotina gledatelja.

Sezona u kojoj je klub slavio osam desetljeća postojanja, ostat će upamćena kao najtužnija u klupskoj povijesti. Nakon što je klupsko rukovodstvo donijelo odluku o promjeni klupskih boja (plavo-bijela kombinacija nakratko je zamijenjena šarenilom bijele, plave, nebesko-plave, crvene...), kriza je kulminirala u lipnju 2001. godine, kada je Budućnost, poslije 25 uzastopnih sezona u prvoj ligi, ispala u drugoligaški stupanj natjecanja. Čelnici kluba obećali su ekspresan povratak u elitu, ali podgorički klub tri sezone tavorio je u društvu lokalnih ekipa poput Jezera iz Plava, Zabjela, Ibra iz Rožaja, često trpjevši poraze i od takvih rivala.

No, 2004. godine, nakon što su nadmoćno osvojili prvu poziciju u drugoj ligi, "plavi" su se u viši rang vratili na velika vrata. Mlada ekipa, predvođena trenerom Milačićem od samog starta pružala je dobre i atraktivne partije. Stadion pod Goricom te sezone u prosjeku je posjećivalo oko šest tisuća ljubitelja nogometa, a Budućnost se plasirala u Intertoto Kup. Bio je to preporod nogometa u glavnom gradu Crne Gore. Uz to, nakon gotovo dvadeset godina, Budućnost je uspjela pobijediti Crvenu zvezdu u Beogradu (2:1).

Konačno, posljednja sezona prvenstva SiCG, protkana sramotnim suđenjem i namještenim susretima, ali i blijedim igrama Budućnosti, donijela je Podgoričanima novu borbu za opstanak. Bitka za spas u takvim okolnostima je izgubljena. Ipak, nakon referenduma i obnove državnosti, Budućnost je važila za glavnog, pa i jedinog favorita za naslov prvaka samostalne Crne Gore.

PAD U CRNOGORSKOM ŠAMPIONATU

Jesenski dio prošlog prvenstva, "plavi" su završili na prvom mjestu, bez poraza. Loših partija izabranika Miodraga Božovića je bilo, ali rezultat ni u jednom trenutku nije dolazio u pitanje. A onda, tijekom samo nekoliko siječanjskih dana, dogodio se pravi organizacijski sunovrat.

Trener Božović napustio je momčad, razmjenjujući uvrede s rukovodstvom kluba u domaćem tisku. Uz trenera, momčad je napustio i najbolji strijelac Igor Burzanović, koji je pojačao redove beogradske Crvene zvezde. Budućnost je već u prvom proljetnom kolu u Budvi pretrpjela prvi prvenstveni poraz. Jedini rival u borbi za tron, Zeta iz Golubovaca, nizala je pobjede, a "plavi" su redali remije.

Igrači od kojih većinu čine U-21 reprezentativci, bili su indisponirani, u presudnim trenucima promašivali su jedanaesterce i stopostotne prilike, a sama igra, čak i protiv ekipa s dna ljestvice, bila je sasvim neorganizovana i bezidejna. Ni organizacija kluba nije bila ništa bolja. Upravnom odboru bi i za najalarmantnija pitanja bilo potrebno po desetak dana da organizira sastanak, a pod Goricu se opet vratila stara praksa - smjene trenera kao na filmskoj traci. Po okončanju sezone najavljivane su radikalne promjene, do kojih ipak nije došlo.

Ipak, na klupu je doveden mladi stručnjak Saša Petrović. Nekadašnji vratar Budućnosti i OFK Beograda, tijekom prošle sezone bio je trener podgoričkog Koma, izuzetno mlade i nadarene momčadi, s kojom je osvojio sedmo mjesto u prvenstvu.

Pripreme za novu sezonu nogometaši Budućnosti odradili su u Sloveniji, tijekom kojih su potvrdili da posjeduju potencijal. Među brojnim igračima, zadovoljio je i povratnik među vratnice Vujadinović, koji je minulu sezonu uglavnom proveo na klupi. To svakako raduje i hrabri podgoričke ljubitelje nogometa, koji s nestrpljenjem iščekuju okršaj s Hajdukom. Jedno je već sada izvjesno - za predstojeći susret tražit će se karta više. Igrači Budućnosti najavljuju borbu do posljednjeg daha, a izabranici Ivana Pudara najviše će problema imati sa zaustavljanjem Delića, Božovića, Đurišića, Raičevića, no da li su "plavi" doista spremni za velika djela, pokazat će se u četvrtak.

EVROPSKI SUSRETI

Najpoznatiji crnogorski nogometni klub u nekoliko je navrata sudjelovao u međunarodnim natjecanjima, no susret protiv Hajduka bit će mu prvi pokušaj u Kupu Uefe. Prvi put Budućnost se pojavila u Kupu Balkana 1977. godine, a četiri godine kasnije nastupili su i u egshibicijskom RAPAN Kupu.

Najveći uspjeh u okviru internacionalnih Kupova, Podgoričani su napravili 1991. godine, kada su igrali u finalu Kupa Balkana. "Plavi" su u polufinalu eliminirali Galatasaray (2:0, 1:1), a poraženi su u finalu od rumunjskog Inter Sibiua.

Kao prvak Prve ’B’ lige, Budućnost se 1995. godine pojavila u prvoj sezoni Intertoto Kupa. Nakon ohrabrujuće pobjede nad estonskim Tervisom u Talinu (3:1), uslijedio je remi sa ciparskom Nea Salaminom (1:1), a potom i dva poraza – od Bayer Leverkusena (0:3) i Ofija s Krete (3:4). Utakmice protiv Ciprana i Grka Budućnost je kao domaćin igrala u Beogradu, pošto arena pod Goricom nije ispunjavala Uefine uvjete.

Deset godina kasnije, Budućnost se opet plasirala u Intertoto Kup. Poslije dva rutinska susreta s malteškom Valetom (5:1 na Malti, 2:2 u Podgorici), igrači Branislava Milačića ukrstili su koplja s Deportivom iz La Corune. U prvom susretu na Riazoru Podgoričani su poraženi s 3:0, nakon kardinalnih grešaka vratara Božovića. Uzvrat je odigran pred 10.000 gledatelja u Podgorici i pripao je Budućnosti (2:1).

RASADNIK TALENATA

Nogometna škola Budućnosti jedna je od najpoznatijih u čitavoj regiji. Tijekom minulih desetljeća potvrdili su to brojni asovi ponikli u podgoričkom klubu. Najpoznatiji su svakako Dejan Savićević i Predrag Mijatović. Svoje prve prvoligaške utakmice u dresu Budućnosti odigrali su i braća Brnović, Željko Petrović, Dragan Vujović, Niša Saveljić, Anto Drobnjak, Dragoje Leković, Duško Radinović... Da će takva tradicija biti nastavljena, potvrđuju i Milan Purović (Sporting), te Igor Burzanović (C. zvezda), koji su prošli sve mlađe kategorije Budućnost, ali i Simon Vukčević (Sporting) koji je svoje prve nogometne korake napravio upravo pod Goricom.

Dres podgoričkog kluba danas nosi niz talentiranih mladih igrača, za koje se već zanimaju klubovi iz okruženja. Među njima prednjače Ivan Delić, Balša i Draško Božović, Milan Đurišić, kao i novo lice u redovima Budućnosti - Neđeljko Vlahović, koji je pod Goricu došao iz Koma.

POGOCI PROSLAVLJANI PUCNJEVIMA

Od završetka 2. svjetskog rata, Budućnost svoje susrete igra na stadionu pod Goricom. Zdanje koje je svojevremeno gorjelo u požaru, danas ima kapacitet od 14.000 mjesta, s tim što je istočna tribina još u izgradnji. Riječ je o najvećem stadionu u Crnoj Gori. Pored toga, stadion Budućnosti jedini je u zemlji sa sjedalima na sve četiri tribine, ali i reflektorima.

Čini se da je malo koji stadion u okruženju upamtio tako drastične uspone i padove u tako kratkom periodu, poput podgoričkog. Primjera radi, u svibnju 2004. Budućnost je pod Goricom igrala susret Kupa Crne Gore protiv amaterskog sastava Crvene stijene, a samo 14 mjeseci kasnije, na stadionu na kojem igra i crnogorska reprezentacija, gostovao je Deportivo.

"Plavi" su oduvijek imali i temperamentne navijače. Nekoliko desetljeća unatrag, zaluđeni "fanovi" na stadionu pod Goricom golove Budućnosti proslavljali su pucnjima iz pištolja i pušaka, a danas klub gdje god da igra, ima podršku "Varvara". Navijačka grupa koja će upravo ove godine proslaviti 20 godina postojanja, tijekom posljednjih godina federacije SiCG probila se u sam vrh navijačke scene. Na pojedinim susretima, gornji kat sjeverne tribine znalo je zaposjesti i do 3.000 podgoričkih navijača. Zahvaljujući brojnim incidentima, poput bačenog suzavca na susretu protiv Crvene zvezde ili masovne tučnjave s policijom na centralnim gradskim ulicama nakon susreta sa Železnikom, zauzimali su naslovne strane srpsko-crnogorskih medija.

No, jedno je sigurno. Na susretu protiv Hajduka, "kop" navijača Budućnosti nesumnjivo će biti ispunjen do posljednjeg mjesta. A tako će biti i na ostatku stadiona.

Pripremio: Miloš Prelević