Maksimirski Modri ili...

Vrlo je teško gledati na ovakav projekt isključivo sa sportske strane, ali vrijedi pokušati. Nećemo spominjati tko će se obogatiti na gradnji kojeg stadiona, nećemo spominjati hoće li se u slučaju mogućeg rušenja Maksimira na toj lokaciji otvoriti shopping centar ili garaže. Gledat ćemo ovaj slučaj iz kuta navijača modrog kluba, i reprezentacije koja igra na istom stadionu, na koje će se ove moguće promjene najviše i odnositi.

Za početak, nema smisla pričati o tome koliko je već novaca utučeno u Maksimir. Milijuni i milijarde raznih valuta koji se spominju samo zbunjuju ljude; što je bilo - bilo je. Ne treba sada više gledati tko je zaslužan/kriv za ovakav stadion na kojem nema normalnog zahoda, na koji ima toliko malo ulaza da je uvijek gužva, na kojem nema krova i na koji ljudi moraju nositi novine ako zapravo hoće sjesti na mjesto koje su platili. Možda i treba, ali smisla - nema. "Netko bi trebao odgovarati" zvuči lijepo, ali u praksi smo već naučili da se rijetko (ako ikada) sukladno tomu nešto i dogodi.

Nema smisla. Treba krenuti od situacije koja je aktualna. Maksimir je ovakav kakav jest i treba vidjeti što će se dalje napraviti. Svakome tko redovito ide na utakmice Dinama je i više nego jasno kako se stadion ne može popraviti dok je u funkciji. Utakmice Dinama se moraju maknuti iz Maksimira i to je svima jasno, a sad je pitanje na koliko dugo i hoće li se Modri uopće vratiti?

Projekt za koji se smatralo kako je i konačna odluka bio je - manji stadion na Kajzerici na kojem će Dinamo igrati dok se Maksimir ne napravi. Dinamo bi na tom manjem stadionu igrao dvije ili tri godine dok se Maksimir ne završi. Stadion od dvadesetak tisuća u Novom Zagrebu ostao bi na korištenje Zagrebu, Dragovoljcu, Lokomotivi ili nekom od ostalih klubova u Zagrebu. Novi Maksimir imao bio kapacitet od 60 tisuća ljudi i bio bi ozbiljan stadion s kojim bi se grad Zagreb, reprezentacija i Dinamo ponosili. Jedini problem oko cijelog plana je - cijena.

Takav projekt je jednostavno (pre)skup. Teško je točno odrediti što zapravo znači kako je nešto preskupo za jedan milijunski grad, ali generalni je dojam kako se većina građana ipak neće složiti s davanjem tolikog novca za stadion. S obzirom na nepovoljnu ekonomsku računicu, građevinari su došli na novu ideju - potpuno novi stadion.

Lanište se, kao kvart u kojem se gradi Zagreb Arena, pojavilo kao najbolje rješenje. Lokacija gdje ima zemljišta u nedogled, gdje se može napraviti parkiralište za posjetitelje, gdje je vrlo lako kontrolirati promet bez blokade pola grada i gdje problem s dolaskom i odlaskom gostujućih navijača praktično nestaje, a o komfornosti koju nosi potpuno novi stadion ne treba ni govoriti.

Nije Dinamo jedini klub koji bi napustio svoj dugogodišnji hram. Veliki broj klubova u Europi napušta svoje stare stadione unatoč tradiciji i (početnom) protivljenju navijača. Zapravo, teško je sjetiti se desetak klubova koji nisu ili obnovili ili izgradili potpuno novi stadion, a s obzirom na ranije spominjanu ekonomsku računicu - Dinamu obnova očito i nije realna opcija.

Problem stadiona je nešto čega se u Zagrebu nitko ne želi pošteno primiti. To je projekt u kojem se između nekoliko loših (skupih zapravo) opcija vrlo teško može izabrati ona dobra, u biti, treba izabrati najmanje lošu. Nemoguće je reći što bi bilo najbolje i tek za dvadesetak godina ćemo sa sigurnošću moći reći je li odluka (ako se ikakva donese) bila najbolja ili ne. Tradicije su tu kako bi se mijenjale, ali zar se barem nekih tradicija ipak ne bi trebalo držati? Pa čak i ako je financijski manje isplativo.

Tko god morao donijeti tu odluku, jedno je sigurno - neće mu biti lako. U slučaju referenduma gdje bi se građani Zagreba izjasnili o tome za koju soluciju se oni zalažu, mala je vjerojatnost kako će većina biti za bilo koju opciju. Vjerojatno će opet "sve to biti tu negdje" i, osim što će se potrošiti novac na samu organizaciju, teško je za vjerovati kako će se dobiti neko konkretno rješenje.

Treba li Zagrebu uopće stadion od 60 tisuća mjesta koji će iz vikenda u vikenda zjapiti prazan? Stadion kojeg mogu napuniti samo Arsenal i Engleska, a oni, barem zasada, ne dolaze utorkom i srijedom. Treba li (opet) graditi megalomanski projekt kako bi se možda dobilo finale Lige prvaka jednom u idućih 20 godina? Utakmica na kojoj bi tako i tako bilo najmanje Hrvata zbog skupih ulaznica.

Nevjerojatno visoke kriterije zagrebačke publike, u svakom sportu, čak ni sjajni Ivankovićev Dinamo ne zadovoljava i na Maksimiru se rijetko kad skupi deset tisuća gledatelja. U slučaju solidnog protivnika, idealnog vremena, bez prijenosa na televiziji i besplatnom ulazu - na Maksimiru se skupi osam-devet tisuća. Ne treba biti stručnjak kako bi se zaključilo da toliko gledatelja puno bolje izgleda i mogu napraviti puno bolju atmosferu na stadionu od 30 nego na onom od 60 tisuća mjesta.

Iako je ekonomska računica jasna, postoji nešto što se ne može izraziti u novcu - tradicija. Maksimir je stadion koji ima posebno mjesto u srcima Zagrepčana. Stadion na kojem su doživjeli sretne, ali i tužne trenutke, no svi su oni jednako u sjećanjima pravih navijača. Stadion na kojeg sanjaju da će istrčati tisuće i tisuće klinaca dok idu na treninge po svim kvartovima u Zagrebu. Takve osjećaje i snove imali su i navijači Arsenala prema svojem Highburyju - sve dok nisu vidjeli Emirates Stadium...