U neobrannom grožđu

Nakon prvih 45 minuta planirali smo jedan potpuno drugačiji osvrt, s naslovom "gdje su sada kritičari". Dinamo je mljeo norveškog prvaka, redao prilike i stvarao dojam da je tek pitanje trenutka kada će Opdal vaditi loptu iz mreže. Dvije dubinske lopte pokazale su, istina, slabosti obrane i napose Gordona Schildenfelda, no teško je bilo biti previše zabrinut kada su na jednu Brannovu stizale četiri Dinamove šanse.

No, baš kao krava iz priče o prolivenom mlijeku, Dinamo je u trenutku sve dobro prosuo na najgori mogući način. Uz prikazani odnos snaga na travnjaku gol zaostatka ne bi bilo nemoguće stići, pa i prestići, no s igračem manje? Dinamo ipak nije toliko bolji od Norvežana.

Nogomet je kolektivna igra pa stoga nije uputno, pametno ni pošteno individualizirati krivnju. 11 momaka pobjeđuje, 11 ih i gubi, pa iako će uvijek netko biti više zaslužan za pobjedu, ili za poraz, prava momčad zajedno pobjeđuje i gubi. Međutim, kad se ti "zaslužni" učestalo ponavljaju, očito je da po nečemu odskaču od ostatka momčadi.

I baš kao što je odavno postalo očito da je Luka Modrić klasa iznad ostatka ekipe, Gordon Schildenfeld, nažalost, pokazuje nedostatke koji skupo koštaju Dinamo ove sezone. Mladi stoperi uvijek će griješiti, njihovi klubovi zbog toga plaćati školu, ali Dinamu je, za sada, ta škola preskupa. Kardinalna pogreška protiv Ajaxa, sada protiv Branna, pa i nespretnost kod izjednačujućeg gola Werdera u Bremenu - popularni Schifo zgriješio je dosta toga u Europi ove sezone i u Dinamu se moraju zapitati mogu li trpiti toliko pogrešaka. Prekršaj za jedanaesterac i crveni karton nije bio jedina Schildenfeldova pogreška (makar bi i sama bila dosta za status tragičara utakmice), Šibenčanin je i prije toga znao "zaspati" kod dubinskih lopti domaćina. Iako Dinamo pokušava i donekle u tome uspijeva, teško je istodobno graditi europski uspjeh i odgajati mlade igrače, posebno u obrani, a svakom novom europskom utakmicom ostaje sve veća žal zbog neuspjeha u dovođenju Roberta Kovača.

Brazilac Carlos, to bi sada već svima trebalo biti jasno, nije vrhunsko rješenje za stopera jer mu nedostaje i fizičkih atributa i odlučnosti, a još manje za lijevi bok jer mu fali ono čega Brazilci obično imaju viška - tehnike. Dinamo, stoga, mora pronaći vrhunskog stopera (ima li šanse za Darija Šimića?) jer europske uspjehe teško je ostvariti ako u svakoj utakmici primiš gol. Protiv Basela je nakratko ta tradicija prekinuta, već u Bergenu se modra obrana vratila lošim starim navikama dekoncentracije i kobnih lapsusa. Schildenfeld ima dobre fizičke predispozicije, snagu, visinu, čvrstinu u duelu i kroz par godina bi mogao biti nositelj Dinamove obrane. No, ovoga trenutka nije spreman za to, za njega bi bilo bolje učiti pored igrača poput Kovača ili Šimića, baš kao što su, primjerice, Šimić ili Stjepan Tomas učili od iskusnog vuka Gorana Jurića.

Vezna linija sigurno je najjači dio Dinamove igre i tako će biti dok Luka Modrić ne spakira kofere. Nikola Pokrivač i Ognjen Vukojević igraju cijelu sezonu na jednoj visokoj razini, Sammir i Guela nude probojnost, a Modrić klasu. Iako se, jasno, već sada treba pitati što će i kako biti kada Luke ne bude, Ivanković s veznom linijom može biti itekako zadovoljan.

Napad, pak, Dinamu uglavnom nije bio problem, no polako je to postao. Dok si u HNL-u Dinamo može dopustiti 10-ak promašenih prigoda, u Europi su ga promašaji koštali prvo Lige prvaka, potom dva boda protiv Basela, sada tri protiv Branna. Dok je Brann od 3-4 prilike postigao dva pogotka, Dinamo je od 7-8 (onih najozbiljnijih) postigao jedan. Ako se na neku vrpcu poslažu promašaji protiv Werdera u Bremenu, protiv Basela i sada protiv Branna, Balabanu, Mandžukiću i društvu sigurno neće biti ugodno pregledavanje te snimke.

Kada bi se od svih maksimirskih napadača mogla "iskemijati" dvojica, vjerojatno bi bili odlični, no ovako, svakome nedostaje nešto. Mandžukić ima odlučnost, živahnost, pozitivnu drskost, ali zbog neiskustva i pretjerane želje često se odlučuje za pogrešna rješenja, poput udarca kada ima bolje postavljenog suigrača ili dodavanja kada je udarac kvalitetnija opcija. Balaban ima iskustvo i nos za gol, ali je, posebno sada u Bergenu gdje se vratio nakon ozljede, u slabom fizičkom izdanju, slično vrijedi i za Tomu Šokotu koji zna gdje treba biti za zabiti gol, samo što tamo uglavnom - zakasni. Josip Tadić, pak, ima brzinu, želju, agilnost, ali ove sezone s jednog metra ne bi pogodio đakovačku katedralu, a kamoli gol. Kad mu se otvori, vjerujemo, zabijat će redovito, pitanje je tek - kad će mu se konačno otvoriti?

Dojam možda Dinamu ni njegovim navijačima neće puno značiti s obzirom na siromašni konto poslije dvije utakmice, no ipak će otkriti jednu važnu činjenicu - ovaj Dinamo bolji je od prošlogodišnjeg, bez obzira na odlaske Eduarda i Vedrana Ćorluke.

Iako, jasno, nitko ne dovodi u pitanje da su Eduardo i Ćorluka fenomenalni igrači koji bi itekako značili ovoj momčadi, Ivanković je odradio vrlo dobar posao s igračima koje je imao na raspolaganju te je stvorio kompaktniju, organiziraniju i jednostavno kvalitetniju momčad od one koja je lani ispala od Auxerrea.

Potvrdila je to pobjeda protiv Ajaxa i ulazak u Ligu Uefe, ali i prve dvije utakmice u ligaškom dijelu Kupa Uefa. Tablica to ne pokazuje, ali Dinamo je bio očigledno bolja momčad i od Basela i od Branna, dok se protiv Auxerrea to ne bi moglo reći.

I kao što se Luka Modrić nada, "sve ovo mora se vratiti Dinamu". Dvije utakmice su ostale, Dinamo i dalje ima sve u svojim rukama - odlični HSV ipak će u Maksimir doći rasterećen i nadamo se ne u punom sastavu, a uz ta tri boda Dinamo bi mogao otići u Rennes pokazati zaslužuje li prezimiti u Europi. Bilo bi, dakako, puno lakše da je na kontu šest bodova koje je Dinamo mogao imati, ali Modrić&Co. već su nas naučili da stvari vole raditi na najteži mogući način.