Kupujmo hrvatsko

Odličan primjer (ne)uspješne, a opet neopisivo uporne, politike dovođenja stranaca je naša košarka. Naime, kada bi Cibona i Split bili toliko uporni u radu mlade škole kao što su uporni u dovođenju "novog Jordana" - sigurno je kako nam košarka ne bi bila na ovako niskim granama, bolje rečeno - debelo u grmlju. Čelnici košarkaških klubova trebali bi se okrenuti stvaranju igrača jer bolji klubovi od naših, a to bi bili skoro svi, skautiraju jako mlade igrače. Dobna granica sve se više snižava pa je tako manjim klubovima vrlo teško "otkriti" igrača na kojem će poslije zaraditi kod prodaje tako da bi Cibona jedino mogla dovesti 12 - godišnjaka jer su igrači od 14, 15 godina već na popisima skauta koji nude bolje uvjete (čitaj: više novca) od hrvatskih klubova.

"Najgore" što se može dogoditi, i dogodilo se nekoliko puta, su Penn, Atkins, Davison - igrači koji su stvarno i dobri. Nakon njih klubovi, uvjereni u svoj odličan scouting, dovode još hrpu igrača koji su uglavnom - katastrofa. Nije baš tako lako naći kvalitetnog igrača kao što to laiku izgleda. CSKA, Panathanaikos, Barcelona i Maccabi imaju nekoliko svojih igrača i nekoliko Amerikanaca što sve skupa čini odličnu momčad, no to nije niti lako, a niti financijski ostvarivo za naše klubove.

Naravno, puno drugačije nije ni u nogometu. Dok su u košarci to Amerikanci, u nogometu su najviše na meti Brazilci za koje je opći dojam kako su odlični, a jeftini nogometaši. Jedino što nije tako poznato je činjenica kako to dvoje - vrlo rijetko ide zajedno. Naime, prošla su vremena kada su Brazilci bili jeftini i "trbuhom za kruhom" trčali u Europu. Brazilski klubovi, koji imaju novca od prodaje igrača, shvatili su kako su Europljani puni novca i odlučili su naplatiti svoj talent.

1995. PSV je kupio, tada talentiranog, napadača Cruzeira za 5.5 milijuna eura koji je bio na Svjetskom prvenstvu 1994. u Americi, ali nije igrao niti minute. Tako je Ronaldo, nakon 13 nastupa i 12 golova za prvu momčad Cruzeira, sa samo 17 godina došao u PSV. Deset godina kasnije, Santos je osvojio naslov prvaka Brazila i Real Madrid se zainteresirao za mladog napadača tog kluba. Iako nije imao ni približnu statistiku kao Ronaldo, Robinho je potpisao za Real uz odštetu od 24 milijuna eura!

Hrvatski klubovi, naravno, niti približno nemaju toliko novca, no ipak se odlučuju za Brazilce kojih u našoj ligi ima osam i vrlo su zanimljivo raspoređeni - tri su u prvoj momčadi lige, a tri u zadnjoj. Dok Etto, Carlos i Sammir uživaju u Zagrebu, mala je šansa kako su Cicero, Eliomar i Radaelli ovako, u Čakovcu, zamišljali svoju "europsku karijeru". Pitanje je: kakve su kvalitete ti igrači?

Naime, Međimurje ima 11 bodova iz 25 utakmica i nalazi se uvjerljivo na posljednjem mjestu. Radaelli se nije baš naigrao, no druga dva Brazilca su više - manje standardni u Međimurju. Zar ne bi bilo logično da igraju domaći igrači umjesto njih? Pa koliko objektivno mogu biti lošiji od ovoga? Taman i da jesu malo lošiji, zar nije u interesu našeg nogometa forsirati naše igrače? Barem tamo gdje nema boljih rješenja, a da tri gola u 23 nastupa, koliko ima napadač Eliomar nije mogao imati junior Međimurja - nitko me ne može uvjeriti.

Hrvoje Čale jedan je od najpodcjenjenijih, ismijavanih i prozivanih igrača Dinama u zadnjih nekoliko sezona te mnogi na njegovom mjestu vide Carlosa. Je li Brazilac zaista bolji od domaćeg igrača Dinama koji je cijelu karijeru proveo u najdražem mu klubu? Osobno mišljenje nižepotpisanog je da nije, no i da je - ne bi li stranac trebao (morao zapravo) biti zaista značajno bolji da dobije prednost pred domaćim igračem? Tako je vani - zašto ne bi tako bilo i kod nas? Zašto Jertec nije dobio jednaku priliku kao Sammir?

Koliko puta je Victor Valdes pogriješio i oštetio Barcelonu? Nebrojeno mnogo, no klub nije doveo zamjenu. Zašto? Zato jer nisu uspjeli dovesti vrhunskog vratara nego samo vratara slične, ili tek nešto malo bolje, kvalitete od Valdesa, a to nisu željeli. Barcelona neće kupiti igrača srednje klase kako bi zamijenili igrača iz njihove škole. Naravno, neće "ići glavom kroz zid" i umjesto Oleguera će kupiti Zambrottu, no Zambrottu, a ne desnog beka Palerma ili Leverkusena, bez ikakve namjere omalovažavanja ikoga.

Arsenal i Arsene Wenger poznati su po otkrivanju mladih igrača, no olakotna okolnost, njima naravno, je ta što si mogu priuštiti pogrešku. Naime, Arsenal je kupio cijelu momčad Beverena, a samo je Eboue završio u Arsenalu. Naši klubovi, pak, očekuju od jednog pojačanja da bude Ronaldinho. Kao i u košarci, veliki klubovi skautiraju igrače u vrlo ranoj dobi pa tako svakih nekoliko mjeseci imamo situaciju gdje Real, Manchester, Barcelona ili Milan kupuju igrača od 13 ili 14 godina! Koja je onda šansa da u Dinamo dođe igrač s 20 i da bude novi Cristiano Ronaldo?

Prije nekoliko sezona, talijanski su klubovi ostali bez novca. Jednostavno su previše trošili i morali su naglo skresati troškove. Kuda ih je to dovelo? Istina, klubovi im teško u Europi konkuriraju najvećim rasipnicima Englezima, no zato im je liga puna Talijana, što vodi do bolje reprezentacije. Srednje momčadi u Seriji A kao Udinese, Sampdoria ili Fiorentina u svojoj momčadi imaju 90 posto Talijana. Čak i najbolji klubovi - Inter, Roma, Milan i Juventus imaju puno više Talijana nego Arsenal ili Chelsea Engleza. A tko je ono prvak svijeta?

Dakako, teško je usporediti Italiju i Hrvatsku, ili Barcelonu i Dinamo ili Međimurje, no zaključak je isti - stranac treba biti puno bolji kako bi dobio prednost pred domaćim igračem. Zar nije nelogično svoje mlade igrače slati na posudbe i dovoditi strance na njihova mjesta, a, ne samo da nisu (dovoljno) bolji nego su i sigurno skuplji? Što je najgore što bi se dogodilo Međimurju da su na početku sezone umjesto Brazilaca stavili svoje mlade? Imali bi 10 umjesto 11 bodova? Ne čini se tako strašno ako bi za uzvrat dobili dva ili tri igrača. Naravno, ako se pruži prilika svaki klub želi kupiti dobrog igrača, no naši klubovi trebali bi (što prije) shvatiti kako je "roba" koja se njima nudi - samo jeftina, a nikako i kvalitetna.