Stranci se prave Englezi

Reprezentacija Engleske, kao što je poznato, nije se plasirala na Europsko prvenstvo 2008. Izbornik McClaren je nekoliko puta tijekom kampanje pokušavao opravdati loše rezultate činjenicom da ozljedama stožernih igrača poput Lamparda, Terryja i Gerrarda nema adekvatne zamjene za njih u Premiershipu. Ako dijelite stajalište engleskih medija da je McClaren "najveći bezveznjak koji je ikada vodio Gordi Albion" i da je njegova inkompetencija isključivi razlog za podbačaj Engleske, pokušajte se sjetiti kad je Engleska zadnji put igrala bar u polufinalu Europskog ili Svjetskog prvenstva? Zar je moguće da su svi izbornici osim sir Alfa Ramseya, koji je odveo Engleze do pobjede 1966., bili bezveznjaci?

Nedavno je Trevor Francis, bivši engleski reprezentativac, ustvrdio da je naslov svjetskog prvaka 1966. osvojen samo zato što su igrali na domaćem terenu, te da se više nikad neće to ponoviti. Razlog svoje skepse nalazi u lošoj selekciji igrača, odnosno oslanjanju engleskih klubova na mlade strane igrače već na nivou akademije čime direktno zanemaruju ulaganje u razvoj vlastitih škola.

Očito je da problem leži u tome što se mladi domaći igrači koji nadiru ne mogu naigrati pored skupih i razvikanih stranaca. Ako i dobije priliku u nekakvom kup-natjecanju može se dogoditi da zbog prevelike želje za dokazivanjem odigra loše, nakon čega ga se šalje na posudbe od nemila do nedraga gdje vrlo često izgube motivaciju.

Gianfranco Zola, trenutno prvi pomoćnik izborniku U-21 reprezentacije Azzura i izvrsni poznavatelj engleskog nogometa također je upozorio na ovaj problem. Prisjetio se svojih juniorskih dana dok je stasavao u Napoliju uz Maradonu, Alemaa i Carecu. Uz tu trojicu izvrsnih stranih nogometaša momčad Napolija su sačinjavale domaće snage. Zola kaže kako mu je koristilo trenirati uz takve majstore, ali da on osobno ne bi profitirao od toga da nije imao priliku svaki vikend pokazati što zna. Bez utakmica treniranje uz Maradonu ostala bi samo lijepa uspomena, a ne podstrek za napredak.

Nažalost, juniori HNL-a nemaju sreću trenirati uz majstore poput Maradone, no imaju mogućnost igrati i pokazivati što znaju što je bitna stavka za unapređivanje vještina i psiholoških karakteristika mladog igrača. Iako HNL nije ni približno atraktivna i posjećena kao i lige petice, koliko je to realno loše za budućnost hrvatske reprezentacije? Zanemarujući doživljaj gledatelja i financijski aspekt - i nije toliko loše. Bolje je da nam liga nije pretrpana osrednjim stranim nogometašima koji će uzimati mjesto domaćem mladiću. Naravno, trening i rad s mladima mora biti kvalitetan da bi se izbrusili talenti i stvarali igrači koji će danas-sutra nositi igru reprezentacije.

Kakve je koristi donijelo Marčiću i Rubilu koji su kao mladi tinejdžeri otišli u Bordeaux i Nantes, predstavljani su kao veliki talenti a danas su miljama daleko od reprezentacije. Sigurno su imali bolje uvjete za treniranje, ali nisu dobili mogućnost za igru. Za isto to vrijeme, njihovi vršnjaci Modrić, Kranjčar i Ćorluka su sa 19-20 godina igrali prvoligaški nogomet. Ako ne odmah u prvoj momčadi Dinama, a onda u Interu iz Zaprešića.

Danas hrvatska reprezentacija bere plodove takve klupske politike. Je li ta politika produkt nečije genijalne vizije ili puke nužde, manje je važno. Momčad Hrvatske danas u svojim redovima ima izvrsne mlade igrače koji nam obećavaju svjetlu budućnost i dobre igre za cijelo desetljeće. Baš kao Portugal, Nizozemska pa čak i Francuska, čiji klubovi malo kupuju a puno stvaraju.

Za to vrijeme FA savez očekuje težak zadatak reforme klupske politike. Novoizabrani predsjednik saveza Lord Triesman je svjestan da mu nacionalna selekcija neće polučiti rezultat ukoliko broj stranaca u Premiershipu nastavi rasti. Problem će pokušati riješiti u suradnji s predsjednikom Uefe Michelom Platinijem na način da spriječe klubove u dovođenju strane mladosti i koncetriraju se na lokalnu.

Još veći rez planira napraviti predsjednik Fife Sepp Blatter koji će na sljedećem kongresu u svibnju staviti na izglasavanje zakon koji nalaže svim europskim klubovima da imaju bar šest domaćih igrača na terenu. No, teško je očekivati uvođenje takvih kvota jer su u suprotnosti sa zakonima Europske Unije koja zahtijeva nesmetan protok radnika.

Primjenom jedne od ove dvije mjere, nakon nekoliko godina prilagodbe, engleski klubovi bi mogli imati "i ovce i novce". I dobar klupski nogomet i dobru, uspješnu reprezentaciju. Budući da je većina stadionskih pretplata prodana par godina unaprijed, financijski šok ne bi trebali osjetiti.