EUforija

Ne znam je li to do mene, ali čini mi se da nikada dosad nogometna euforija nije poprimila ovakve razmjere. Na desetke tisuća ljudi emigriralo je iz Hrvatske i pobjeglo na privremeno opijanje u alpske zemlje. Ljudi uzimaju godišnje odmore, bolovanja ili jednostavno eskiviraju, napuštaju radna mjesta i obitelji kako bi nadolazeće dane proveli zadovoljavajući primarne ljudske nagone za hranom, pićem i urlanjem.

Kada je nogomet u pitanju, homo sapiens iznenada postaje homo erectus, evolucija retardira, a Darwinova teorija pada u vodu. Otvorila su se vrata neke druge dimenzije, u kojoj sva poznata pravila ne vrijede, a ona koja vrijede tu su da se krše. Svi su odjednom postali hrabri, ponositi i misle da znaju pjevati.

Gradovi su pusti, nema gužve na zelenom valu, dobiti mjesto na prvom katu NSB-a uopće nije problem, na facebooku od 18-22 niti jedan muški frend nije ulogiran, benzin je opet poskupio...ali kao da nikog nije briga! I tako u nedogled, sve je naopako, kao da sam u nekom u ludom filmu i ne znam gdje mi je daljinski, a kad ga nađem ne mogu promijeniti program, jer sve oko mene je samo noooogoooomeeeet!!!

Da ne pričam o potrošačkoj groznici koja prati cijelu ovo histeriju. Kupuju se plazme od milijun inča, piva samo u bačvama (kao pravi Amerikanci), a navodno su crvena, bijela i plava boja na zalihama. Čak i najlošije birtije imaju promet i traži se stolica više, a ni duhanska industrija se vjerojatno neće požaliti.

Svi pričaju samo o onom prekršaju, žutom kartonu, driblingu, pacerskom promašaju itd. Svaki je "wannabe nogometaš" (danas okorjeli cuger ili možda bogati menadžer koji nije uspio jer je sj..o koljeno na prvoj tekmi za seniore) postao izbornik koji slaže postavu i formacije s takvim enzuzijazmom kao da se preziva Bilić ili možda Ferguson. Ali ne može ti ne postati drag pa ga puštaš da uživa u svojoj fantaziji, jer ionako će sve biti gotovo dok kažeš Ricardo Izecson dos Santos Leite Kaka.

Čak i kada se ne priča o nogometu, priča se o nogometu tj. nakon detaljne analize svakog koraka, skoka i poteza na terenu prelazi se na malo laganije teme pa tako svaki dan u novinama čitamo koji je nogometaš oženjen za koju manekenku, kakav im je brak, s koliko i s kojima je bio prije nje, što joj je kupio za rođendan, koju ona boju kose ima, koje je marke ta super torba koju nosi u ruci, koliko je kila izgubila nakon poroda, po kome su nazvali prvorođenog sina, koje je godine ona bila miss i čega ono točno...itd. itd.

Nakon ljepšeg spola, opet se vraća na same aktere priče oko kojih se i diže cijela prašina pa sam tako nedavno čula da su se birali najružniji nogometaši Prvenstva i navodno su čak dvojica naših među njima, što je meni stvarno čudno, jer su naši dečki svi do jednog lijepi ko slika (samo nije slika uvijek ista).

I ovako iz dana u dan, kamo god krenuli, bili mladi ili stari, muškarac ili žena, to ponekad nesnosno ludilo prati nas u stopu i ne pušta. Nakon nekog vremena svi se manje više asimiliraju, nogomet ti se uvuče pod kožu i odjednom, ni sam ne shvaćajući kako, i ti se probudiš na nekom trgu od glave do pete u crveno bijelim kockicama, polupijan, ali spreman za novu rundu.

I valjda to tako treba biti, možda je najbolje pustiti mozak na pašu, obući dres i uživati, jer kad sve završi, čeka nas povratak u stvarni život,ta će se vrata zatvoriti na barem dvije godine, i izlika za nerad, neučenje i neljudsko glasanje bilo koje vrste više neće biti... Zato ajmo svi..."Samo je jedno u mom životu vrijedno da pustim suzu s oka...."