Bit ćemo još jači!

Nekoliko dana nakon što smo se razbježali s "mjesta nesreće", rane polako, ali sigurno zacjeljuju. Iako će i sve nas, kao i naše reprezentativca, do kraja života pratiti pitanje jesmo li 2008. mogli otići do kraja i zašto je i nas pokosio taj nestvarni koloplet turske sreće i niza nesreća koje su dovele do njihovog pogotka u 122. minutu, imamo u čemu pronaći utjehu.

Ako na stranu ostavimo ponos zbog toga što nas nitko na Europskom prvenstvu nije ni nadigrao, ni pobijedio, ako zaboravimo i činjenicu da se za Hrvatsku navijalo diljem svijeta zbog nogometa kojeg je igrala i autoriteta kojeg je nametnula, ako konačno stavimo ključ u bravu ovog Europskog prvenstva i prije nego što preostala četvorica, od kojih smo trojicu nadigrali u posljednjih godinu dana, odluče tko je službeno najbolji u Europi, pogled u budućnost nudi zaista ugodne slike.

Ako izuzmemo dva ili tri igrača, Hrvatska je u prosjeku među najmlađim momčadima koje su sudjelovale na Euru. Ne samo to, okosnicu naše momčadi čine igrači između 20 i 26 godina, koji već danas igraju u najjačim europskim ligama i iz godine u godinu će biti sve bolji i sve iskusniji. A baš tom neiskustvu možemo najviše zahvaliti što u srijedu mi nećemo igrati u Baselu, umjesto Turaka.

Po prvi put nakon povratka s nekog velikog natjecanja još tamo od Francuske 1998., nitko (inteligentan) ne traži "glave", ne sije optužbe, ne galami na izbornika ili "bar pet igrača koje treba potjerati". Hrvatska nakon Eura 2008. ima momčad koja će još godinama igrati zajedno i koja će nas još godinama činiti ponosnima i sretnima.

Jedini koji će se vrlo vjerojatno oprostiti je kapetan Niko Kovač. Veliko srce ove momčadi, njezin vođa i na terenu i izvan njega, neprijeporni autoritet koji je znalački držao konce ove momčadi u svojim rukama, iako nije ni njezin najtalentiraniji, ni najbogatiji dio, ostavit će iza sebe rupu koju će teško biti zakrpati.

Ono što je "poglavica" značio na terenu nemoguće je izmjeriti bilo kojom statistikom, ali iz poštovanju prema njegovom liku i djelu, ne bi ga se trebalo nagovarati da mijenja odluku - koju god donio. Niko je dovoljno inteligentan i pošten čovjek koji će sigurno znati odvagnuti ima li smisla kretati u novi kvalifikacijski ciklus i može li ga sa svojih tada 39 godina završiti u Južnoj Africi. Ako on kaže da može - nema nikakve dvojbe da će na ovakvoj razini igrati još dvije godine. Ali ako kaže da je kraj - treba njegovu odluku poštovati i ne maltretirati ga pitanjima je li njegova odluka konačna. I sam je rekao da bi za Hrvatsku igrao dokle god na nogama može stajati, ali i to da priroda čini svoje.

Kovačevo iskustvo i igrački autoritet bit će teško nadomjestiti, no srećom - kandidata imamo. Ognjen Vukojević je prvi od njih, a bogati transfer u kijevski Dynamo i Liga prvaka učinit će ga taktički još jačim i iskusnijim. Trkački sigurno neće biti problema, jer "Ogi" je već na ovom Euru protiv Poljaka postavio "maratonski" rekord kojeg nitko od naših u 90 minuta nije nadmašio. Tu su i Jerko Leko, Pokrivač, pa i Jurica Vranješ, koji nikako nije otpisan.

Svi ostali bi Biliću na raspolaganju trebali biti i dalje. Uključujući i mlađeg Kovača, koji je u paru sa Šimunićem bez ikakve dvojbe bio najjači obrambeni bedem na Euru, sve do te proklete 122. minute. Briljantan, taktički savršen, fizički neprijelazan, Robert Kovač bez ikakve dvojbe može i mora biti tu i u kvalifikacijama za SP 2010. Sa svoje 34 godine ni slučajno nije prestar, jer je poznato da se stoperi najmanje troše i da su uz vratare najdugovječniji dio momčadi.

Treći koji bi mogao razmišljati o povlačenju je Dario Šimić, no zalog za njegov produžetak reprezentativne karijere je njegovih "samo" 99 nastupa. Bilo bi nepošteno da tako pošten nogometaš ne zaokruži svoj reprezentativni opus troznamenkastim brojem. Njegovim kritičarima ćemo postaviti pitanje: navedite neku njegovu lošu utakmicu u važnoj utakmici za Hrvatsku?

Kad tako poštenog i skromnog igrača toliko cijeni veliki Milan, zar to nešto ne govori? Igrač na kojega u svakom trenutku možete računati, a opet igrač koji zbog svog statusa neće dizati bunu i postavljati bilo kakve ultimatume. Imati takvog igrača u svojoj svlačionici je pravo bogatstvo i sigurno je da ga se naš stručni stožer neće tek tako odreći. A i zašto bi? Pa Šimiću su tek 33 godine, a jedan veliki Milan praktično moli njegovog suigrača Maldinija da nastavi dalje u svojoj 40.

U međuvremenu, dok ne stasa netko iz mlađe garde stopera koje zasad ne vidimo, već uigranim snagama priključit će se Ivica Križanac, a nova Juventusova akvizicija Dario Knežević i Hrvoje Vejić, koji je protiv Poljaka dokazao da je spreman uskočiti u svakom trenutku, zalog su da će hrvatska obrana i u narednim izazovima biti čvrsta i moćna.

Svi ostali su tek pred zenitom svoje igračke karijere, a ovo prvenstvo pokazalo je da se svakoga od onih koji su nastupili u Austriji može najozbiljnije računati. Toj grupi od dvadesetak igrača treba priključiti i još neke koji kao napete puške čekaju svoju priliku, poput Mandžukića, Sharbinija ili najboljeg igrača U-21 reprezentacije, Ive Iličevića. Bilić bi možda u naredni kvalifikacijski ciklus mogao uključiti i vratara Danijela Subašića, da skuplja iskustvo u društvu Pletikose i Runje kao treća opcija.

No, nema nikakve dvojbe da će već u narednom kvalifikacijskom ciklusu iskrsnuti neko novo ime, neki novi jaki adut. Bilo iz HNL-a, u kojega je baš Bilić vratio vjeru i dokazao da tu rastu veliki nogometni biseri, bilo s nekog od svjetskih meridijana gdje neki novi golobradi "gastarbajter" nabija loptu u kvadratićastom dresu i sanja prigodu da zaigra za Domovinu svojih predaka i svoje budućnosti.

Sjetite se samo s kakvom smo skepsom prema budućnosti dočekali povratak trupa Zlatka Kranjčara sa Svjetskog prvenstva u Njemačkoj prije točno 730 dana. Dvije godine kasnije, imamo stručni stožer kojemu vjerujemo, imamo igrače kojima smo kupili naklonost velikog dijela neutralnih navijača diljem svijeta.

Da, bit ćemo još jači. Već od rujna u novim kvalifikacijama, Hrvatska će opet biti prava. Iako iz rana još uvijek curi, Austriju moramo shvatiti kao veliku školu jedne velike momčadi. "Brončani" su svoju školu imali u Manchesteru, u četvrtfinalu Eura 1996., pa su dvije godine kasnije "eksplodirali" i naplatili sve dugove. Ovi novi klinci su svoje suze isplakali u Beču. I imaju dvije godine da se pripreme za velike stvari u Južnoj Africi.