Abramovič (ni)je uspio

Roman Abramovič promijenio je nogometni svijet, iako većini neće ostati u sjećanju kao pozitivna figura. Njegov način trošenja i kupovine igrača, bez imalo brige o "bilanci" kluba s obzirom da je sa sobom na Stamford Bridge donio "vreću bez dna", napumpao je ionako visoke cijene igrača te njihove plaće do neslućenih granica kojima se mogao približiti samo jako mali broj klubova.

Abramovič je potrošio gomilu novca kako bi od Chelseaja stvorio dominantnu silu u europskom nogometu, ali to ipak nije uspio učiniti. Chelsea se, istina, približio europskom vrhu i dva puta osvojio Premiership, ali ipak postoje klubovi koji su u tom razdoblju učinili više s manjim budžetom (iako golemim za ostatak Europe).

Ruski milijarder u prvom je prijelaznom roku doveo 13 igrača za otprilike 140 milijuna funti i time promijenio nogometnu sliku u Europi. Ne samo time što je na nogometnu kartu stavio još jednog jakog igrača, nego time što je u nogomet doveo - "inflaciju".

Svaki malo pametniji klupski predsjednik u Europi pokušavao je igrače prodati upravo Abramoviču, a drugi klubovi teško su se uključivali u tu utrku s obzirom na nerealne cijene igrače i visine plaća koje su igrači očekivali. Ako ste htjeli zadržati najbolje igrače, morali ste ih plaćati puno više nego do tada, a to si je mogao priuštiti samo mali broj klubova, čak i u bogatoj Engleskoj. Niti jedan Arsenal nije mogao ostati neoštećen na napade Chelseaja, pa je tako izgubio Ashleyja Colea jednostavno zato jer je Abramovič napisao ček kakav normalan računovođa u normalnom klubu nikad trijezan ne bi mogao potpisati.

Drugo mjesto u Premiershipu i polufinale Lige prvaka nije spasilo Ranierija, doveden je Mourinho i još devet igrača za 90 milijuna funti. Novac je tako ipak Abramoviču kupio titulu, Mourinho je s "dream-teamom" igrao nogomet koji je sve samo ne sanjarski te je osvojen naslov prvaka nakon 50 godina. Naslov je uspješno obranjen i iduće sezone, osvojen je i FA kup te dva Liga kupa, no trofej u Ligi prvaka je izostao.

Abramoviča pobjede više nisu zadovoljavale, htio je do njih dolaziti drugačijim stilom, pa je promijenio Mourinha i strategiju dovođenja igrača. Abramovič više ne želi samo radnike i snagatore, želi ljepotu te su dolasci trenera Scolarija te Deca očiti koraci u tom smjeru.

U Chelseaju su nekoliko puta pokušali tvrditi da žele postati klub koji dobro posluje sam od sebe, bez dodatnih Abramovičevih injekcija. Međutim, očito je da Rus na Chelsea ne gleda kao na posao već kao na hobi te da želi dobru zabavu. Trofeji su mu bili ok, no za pola milijardi utrošenih funti Abramovič sada želi i Barcelonu iz najbolji dana.

Abramovičeva potreba za zabavom je putem uništila dobar dio zabave za sve normalne ljubitelje nogometa. Čak ni vlasnici milijunaši sada više ne mogu pratiti ritam Chelseaja. Nekada su vlasnici bili lokalni biznismeni koji su time nešto vraćali zajednici, a danas je sve ispod milijardera nedovoljno ako želite biti u utrci s Chelseajem.

Manchester United i Liverpool svjetski su brendovi, klubovi s milijunima navijača diljem svijeta, marketinški izuzetno moćni i zato još uvijek sposobni boriti se s Chelseajem (posebno United). Tu se još drži i Arsenal, više zahvaljujući Wengeru i dobrim skautima, jer financijski nije na razini spomenutog trojca. Ostatak Premiershipa su "male bebe" prema velikoj četvorci, iako su klubovi poput Tottenhama ili Newcastlea "svjetsko čudo" za hrvatske pojmove.

Malcolm Clarke, predsjednik Udruge nogometnih navijača, upozorava na opasnosti koje prijete od takvih golemih razlika: "Abramovičev stil pomogao je pridonijeti narušavanju konkurentske ravnoteže i započeo je treng ogromnih plaća. Sada imate igrače u Chelseaju koji skoro uopće ne igraju, ali zarađuju veliku lovu. Izgleda za petog favorita Premiershipa iduće sezone su 66-1 - to vam sve govori."

Zaista, klubovi poput Evertona, Aston Ville, Tottenhama, Newcastlea ili Blackburna više se niti ne nadaju da mogu ugroziti United, Chelsea, Liverpool i Arsenal. Slično je i u drugim ligama, jedan, dva ili najviše tri kluba izgledaju nedodirljivo za ostale, a takav odnos snaga definitivno guši zanimljivost nacionalnih liga.

Klubovi koji nisu financijski vrh više ne gaje nadu da mogu zadržati najbolje igrače koji redovito završavaju u Unitedu, Chelseaju, Realu, Barceloni i još par klubova koji spadaju u taj financijski razred. Ostalima ostaju mrvice, ostaje im nada da u jednoj čudesnoj sezoni mogu napraviti čudo, a i takva su sve rjeđa. Posljednji kojeg se sjećamo je Stuttgart u Bundesligi.

Koliko je to dobro za nogomet najbolje je da prosudite sami. Činjenica da bi većina nas rado vidjela i neke nove klubove u Ligi prvaka neće promijeniti činjenicu da je novac promijenio nogomet. Danas je nemoguće osvojiti trofeje bez dominantne financijske situacije. S vedrije strane, novac sam nije nužno garancija uspjeha, što pokazuje primjer Chelseaja...