Od zvijezda do blata...

Svaka priča nužno mora stići do svog kraja, samo je pitanje kakav će taj kraj biti. Tako je i priča o “vatrenima”, momčadi kakvu Hrvatska, vjerojatno više nikada neće imati, stigla do svoga kraja. Barem u onim okvirima koje smo do sada poznavali, jer, nakon otkaza Ladića, Bobana, Bokšića, Bilića i Štimca, jasno je da to više nisu “vatreni” kakve smo poznavali. Nikad više neće ni biti…

I nije problem u tome što su velikani hrvatskog nogometa sišli sa velike scene, vremenu i biološkom satu se ionako ne može prkositi. Problem je u – načinu. Problem je u tome što se squadra koja je cjelokupnu naciju dovela u stanje pobjedičkog transa osipa poput cvijeta o kojem nitko ne vodi računa. Odavno je netko pametno konstatirao kako je “sva naša slava samo snijeg na suncu”, aludirajući na prolaznost veličina što se posebno može primjeniti, nažalost, baš na ovim prostorima. Nije bez veze rečeno da su “Hrvati svjetski prvaci u podcjenjivanju i bacanju u blato svega što vrijedi”. Vrijeme je, naravno, neumitni protivnik svega, uspjeha i neuspjeha, međutim, sve je moralo izgledati daleko ljepše, uostalom i odlazak može biti sjajna stvar. Ali, ne odlazak u oblacima razočaranja, tuge, ogorčenosti…

A tako su otišla petorica iz generacije koja se popela na treće mjesto globusa, generacije koja je ostavila hipoteku čiju će vrijednost svi iza toga teško ili gotovo nemoguće doseći. Zbog toga je sve moralo biti izvedeno daleko drukčije, u skladu sa vrijednostima svega što su Boban, Štimac i ostali postigli. Dojam je uvijek subjektivna stvora, stoga je svakome dopušteno suditi o “vatrenima” na osobni način. Međutim, činjenice uvijek ostaju kao temelj svega, iako se ovdje i činjenice olako brišu krpom frustracija i osobnih animoziteta. Pojedince iz reprezentacije Hrvatske možete ili ne morate voljeti, sasvim je svejedno, ali – morate ih poštovati! Zbog rezultata, ako ničeg drugog…

Ovdje to, poštovanje drugoga, neovisno o tome što je taj drugi postignuo, jednostavno ne postoji. Pogotovo kada se sve krene nizbrdo, tada je uvijek lakše pljuvati negoli poštovati. Istina, “zid koji se ruši svi polako guraju”, no, ipak je teško gledati i biti svjedokom rasula. Od zvijezda do blata u samo dvije i pol godine… Umjesto stabilizacije i prosperiteta nakon ljeta 1998., uslijedilo je razdoblje crnila u svim porama nogometa. Koji danas, nažalost, nema kredibiliteta, kojem nitko ili gotovo nitko ne vjeruje, a sve to dogodilo se ponajmanje zbog samih nogometaša.

Miroslav Blažević, kontradiktorni bivši izbornik Hrvatske, danas na klupi Irana, na samo sebi svojstven način ustvrdit će, “nakon mene sve se raspada”. Njegova elokventnost i oratorske sposobnosti svima su dobro poznate, ali, ovog puta je Ćiro apsolutno promašio. Nije se sve raspalo zbog njega, makar je, istini za volju, sve to nekako i klapalo dok je on bio tamo. Sve se raspalo zbog nevjerojatne indolentnosti, pa ako hoćete i nesposobnosti onih u čijim je rukama kormilo hrvatskog nogometa. U vremenima dok su “vatreni” nezaustavljivo kretali uzlaznom putanjom uspjeha, svi su bili “prikopčani” uz njih, mnogima su bili prilika za ulhljebljenje, osobnu promociju ili čisto šminkanje, a Hrvatski nogometni savez imao je status putujućeg cirkusa u koji se gotovo svatko mogao uključiti. Ni traga ozbiljnosti, temeljitosti i sustavnom razmišljanju, kamoli dugoročnim planovima. Mnogi su, valjda, mislili da sve to ima pretencioznu priliku da traje vječno…

I onda je krenulo, netko je to trebao zaustaviti, ustvari, trebalo je biti jasno da će sve polako krenuti prema kraju. Koji je mogao i morao biti daleko ljepši, koji je morao ponuditi otvaranje novih uspjeha, nakon poštovanja starih. No, umjesto toga, predsjednik Vlatko Marković uporno je ponavljao “kako nema nikih problema”, utvarajući si kako će on i njegovi suradnici “nagovoriti” one koji odlaze u promjenu njihove odluke. Iako su i slijepci uvidjeli da je tako nešto – nemoguće. U pravu je bio Marković kada je rekao “nikoga nećemo moliti”, međutim, pritom je zaboravio da odlaze ljudi koji su njemu i trenutačnoj garnituri omogućili da budu na čelu kuće, koja je upravo zahvaljujući uspjesima na terenu stekla status i ugled. Koji je u međuvremenu rasprodan do sramotnih granica… I nitko ne može biti amnestiran od odgovornosti, poglavito ne oni čije je zadatak upravo draženje pod kontrolom i sustavno uzdizanje nogometa. Nogometa, kojeg je baš nacionalna momčad lokomotiva, jer o njoj ovisi mnogo toga, na njezinim se uspjesima hrani cjelokupno društvo, s obzirom na činjenicu da nam je ligaški nogomet mizeran po pitanju atkraktivnosti i prihoda.

Možda ćemo jednom shvatiti kako smo se na olak način obračunali s nečim što je trebalo biti sveto, čije je mjesto u analima hrvatskim nogometa zauvijek zacementirano. Nitko ne može tvrditi kako Mirko Jozić sa svojim odabranicima lišen mogućnosti uspjeha. Njemu i onima koji su danas u nacionalnom dresu mora se dati berezervna podrška. Mora se voditi računa o njima, mora se razmišljati o svemu. Da se i njima za koju godinu ne bi događali odlasci garnirani tamnim tonovima. To nitko nije zaslužio i svakog iskrenog ljubitelja nogometa zaboljet će način odlaska igrača koji su nam podarili vjerojatno najveće sportsko veselje. Nakon samo dvije i pol godine otišli su u tamu na bolan način. I ne svojom krivicom, ne samo svojom…