U očekivanju jubileja

Dobro uhodani stroj na čelu s direktorom turnira Slavkom Rasbergerom i ove je godine obavio pravi posao. Nije bilo sreće s ozljedom leđa Ivana Ljubičića i ranim ispadanjem Ive Karlovića, no obojicu smo barem vidjeli u Umagu, uz Rasbergerovu najavu da će učiniti sve što može da se vrate i dogodine.

Pamtit ćemo i nes(p)retni četvrtfinalni poraz Roka Karanušića, Hrvata koji je proteklog tjedna dogurao najdalje, uz ispadanje u izjednačenom dvoboju s Maximom Gonzalezom u kojem je imao i meč-loptu. Očekivali smo i nadali se boljem od Roka, nadao se i on sam, ali u istom meču ponekad su moguća dva-tri različita Karanušića na terenu - bilo je tako i u umaškom četvrtfinalu, a Gonzalez je to znao iskoristiti. Mladi domaći aduti Antonio Veić i Luka Belić tražili su prvu pobjedu na nekom ATP turniru, nisu je uzeli, ali bit će vremena - pogotovo za Veića, koji je ove sezone već pokazao koliko je napredovao na njemu dragoj zemljanoj podlozi.

Kralj Umaga Carlos Moya ovog puta nije bio pravi na terenu, namučio se protiv Viktora Troickog i izgubio četvrtfinale protiv Fabija Fogninija, ali najava da će i nakon prestanka s tenisom ostati vezan uz turnir u ulozi počasnog predsjednika Organizacijskog odbora je nedvojbeno odlična vijest. Imati nekadašnjeg pobjednika Roland Garrosa i bivšeg svjetskog broja jedan uza sebe je prava stvar, Umag treba Moyu, Moya se odlično osjeća u Umagu i nema razloga ne vjerovati da će ta suradnja trajati.

Fernando Verdasco i Igor Andrejev pokazali su najviše i sve začinili velikom borbom u najdužem umaškom finalu ikad, desetak minuta kraćem od tri sata, a nešto bolji ipak je bio 24-godišnji ljevak iz Madrida, koji je time prvi put u karijeri došao nadomak prvih deset na svijetu. Ukoliko zadrži formu, neće dugo kucati na vrata Top 10 - više nije samo forhend, iako je forhend i dalje glavna snaga, Verdasco je postao čovjek s više oružja, kompletniji i opasniji nego je ikad bio. Još da mu se ne događaju padovi kada treba završiti meč, iako to iz hrvatskog kuta gledanja nije svaki puta značilo i lošu vijest...

Vidjeli smo i Guillerma Canasa, sve boljeg Talijana Fogninija, Mischa Zverev pokazao je da se i sa servisom i volejem može proći kolo-dva na zemlji... Nije bilo sadašnjih Top 10 igrača, za šlag na tortu nedostajalo je jedino to, no taj šlag na tortu ipak je djelomično nadomješten onime što se moglo vidjeti u finalnom ogledu Verdasca i Andrejeva.

Još jedna godina je iza nas, no kako je najavila pjesma grupe Queen nakon finala, the show must go on, Umag ide dalje. Slijedi velika obljetnica, jubilarno 20. izdanje jedne od velikih hrvatskih sportskih tradicija. Ima ih koji najstariji hrvatski ATP turnir obožavaju ili samo vole, ima indiferentnih, ima i onih kojima smeta, ali tradiciju ne može osporiti nitko - iz godine u godinu igrači i gledatelji odlaze iz Hrvatske zadovoljni, u riznici su i ATP-eva priznanja Award of excellence u raznim kategorijama, a te ljude ipak ne možeš prevariti. Umag vrijedi i vrijedi ga imati - i točka.

Dogodine će, ako se ispuni Rasbergerova najava, ovdje biti svi najbolji Hrvati, Karlović i Ljubičić koji su bili i ovog puta, a želja je da se vrati Marin Čilić i, posebno, prvi put u Umagu zaigra Mario Ančić. Mario bi bio šlag na tortu direktorovog pokušaja da jubilarni Umag bude spektakularan, a kao trešnja na vrhu tog šlaga mogli bi poslužiti Rafael Nadal i Novak Đoković, ili barem jedan od njih. Ako neće ići, šlag s najboljim Hrvatima bit će dovoljan, središnji teren mogao bi biti potpuno ispunjen i prije završnog vikenda.

Toliko o tenisu, a što se tiče ostalog, svatko tko je bio zna da je bilo dobro. Dobro, ali s mjerom, kao što je i uvijek s mjerom - u Umagu je tenis ipak ispred svega drugog, sport je u prvom planu, a da je ikada bilo drugačije, najstariji hrvatski ATP turnir bio bi na klimavim nogama. Srećom, nije...