Trči taj Walcott...

Kao što je to već posljednjih nekoliko godina bio slučaj, kraj kolovoza donio je europska razočaranja za naša dva najveća kluba. Iako je prolaz Hajduka i Dinama bilo nerealno očekivati, način na koji su Šahtar i Deportivo "opustošili" Maksimir i Poljud ponovno je otvorio neka stara pitanja.

Neki će reći: "Jednostavno, to je razlika u kvaliteti", i nesumnjivo će biti u pravu, no zašto onda ovakvi porazi ostavljaju toliko gorčine kod svih onih kojima su "modra" i "bila" boja u srcu? Zašto svaka imalo ozbiljnija (ne i vrhunska) momčad u sudaru s našim klubovima izgleda poput svemirskog broda, zašto su protivnički igrači uvijek brži i čvršći u duelu, zašto naši igrači mogu izdržati tek negdje pola sata u visokom ritmu, da bi se nakon toga vratili na onaj poznati, "HNL nivo" utakmice...

Svim ljubitelji nogometa sigurno se sjećaju utakmice Liverpoola i Arsenala u četvrtfinalu prošlogodišnje Lige prvaka. "Highlight" tog engleskog dvoboja bio je rijetko viđeni prodor mladog Thea Walcotta, koji je u punom sprintu "preletio" nekih 50 metara, izdržao nekoliko prekršaja, a zatim idealno uposlio Adebayora za izjednačujući pogodak. U tim sam se trenucima zapitao "što to jede taj naizgled krhki mladić" i zašto je nešto slično gotovo nemoguće vidjeti u Vinkovcima, Zagrebu, Zadru i ostalim stadionima gdje se igraju utakmice HNL-a. Jer, fizička spremnost igrača ne ovisi o o tome gdje je tko rođen i kakvi su mu geni (ako i da, onda u vrlo zanemarivom postotku), nego isključivo o stručnosti rada s igračima od najranijih dana bavljenja sportom. Neminovno se dakle nameće pitanje: koliko se pažnje fizičkoj spremi posvećuje u hrvatskim prvoligašima?

Iako je uvijek nezahvalno donositi generalne zaključke, možemo reći da je većina klubova u ovom segmentu potpuno zakazala. Šokantan je podatak da neki naši prvoligaši uopće nemaju kondicijske trenere, iako tako nešto u profesionalnom klubu izgleda potpuno nezamislivo. Zašto je tome tako, postoji nekoliko razloga.

U upravama klubova često sjede nekompetentni ljudi, koji ne prepoznaju važnost kvalitetnog i sustavnog rada s igračima, kad je o fizičkoj spremnosti riječ. Mnogi od njih su u svoje fotelje sjeli zahvaljujući svemu, samo ne sportskim referencama, i jednostavno nemaju želje ni volje za nekim promjenama. Jer, njima je i ovako dobro, a svako ulaganje značilo bi dijeljenje financijskog kolača i opasnost za njihove bogom dane funkcije.

Neki treneri, pak, opčinjeni svojom veličinom, ne žele uza se imati čovjeka koji bi im svojom stručnošću mogao pomoći u ostvarivanju boljih rezultata, nego na sebe jednostavno preuzimaju posao za koji nisu kvalificirani, radeći i sebi i svojim igračima medvjeđu uslugu. Pa tako iz usta jednog prvoligaškog trenera možemo čuti da je "čaša mlijeka najbolji lijek za mliječnu kiselinu nakupljenu u mišićima uslijed umora", ili gledati trening jedne profesionalne momčadi u fitnessu, koji igračima donosi više štete nego koristi.

Ako pogledamo najcjenjenije i najuspješnije svjetske trenere, vidjet ćemo da je svaki od njih okružen ekipom vrhunskih stručnjaka, gdje se vodi računa o svakoj sitnici. Naravno, iluzorno je očekivati da jedna Cibalia ima uvjete za rad kakve ima Chelsea ili Real Madrid, no prostora za napredak uvijek ima. Nažalost, većina naših nogometnih djelatnika ne shvaća da je tjelesna pripremljenost temelj današnjeg sporta i nešto čemu treba pridati jednaku, ako ne i veću, pozornost nego samoj nogometnoj vještini.

Nadalje, dnevne obveze jednog profesionalnog igrača ne završavaju onog trenutka kad odradi trening i uputi se kući. Trener Slaven Belupa, Mile Petković, upitan da prokomentira epitet strogog i zahtjevnog trenera koji su mu "prilijepili" mnogi igrači koje je u prošlosti trenirao, rekao je: "Nisu toliki problem ta dva sata treninga, nego način i mjesto gdje igrači provode ona preostala 22 sata.".

I nesumnjivo, rekao je istinu. Svjedoci smo da puno hrvatskih nogometaša slobodno vrijeme provodi vucarajući se od kafića do kafića, ispijajući kavu za kavom, neki čak i konzumirajući duhan kao nešto najnormalnije na svijetu. Da ne spominjemo prehranu, koja kod većine igrača ne predstavlja nešto o čemu trebalo voditi posebnu brigu. A to je nešto što si profesionalci definitivno ne bi smjeli dozvoliti. Sve su to sitnice koje se gomilaju jedna za drugom i koje u konačnosti čine razliku između dobrog i vrhunskog nogometaša.

Kolika je razlika u shvaćanju profesionalizma "vani" i kod nas, možda najzornije pokazuje primjer Nike Kranjčara. Talentirani hrvatski reprezentativac je od najranijh dana označen kao jedan od najvećih talenata našeg nogometa, ali i kao igrač kojega bi nedovoljna profesionalnost mogla stajati uspješne karijere. Međutim, samo dvije nakon odlaska iz HNL-a i "tretmana" u prosječnom engleskom prvoligašu, Niko je postao potpuno drugi igrač. Igrač koji je u te dvije godine vjerojatno odradio više pravih treninga, nego u cijeloj dotadašnjoj karijeri.

Mnogi će reći: "Tko mu je smetao da i ovdje tako trenira". Istina, nitko mu nije smetao, ali nitko ga nije ni "tjerao". I tu je greška naših klubova. Oni moraju shvatiti da se ne mogu oslanjati na karakter pojedinog igrača i njegovo "hoću - neću". Igrači su previše plaćeni da bi im igra, a time i uspjesi kluba koji ih plaća, ovisili o radnim navikama. Klub se u ovom slučaju mora postaviti strogo, možda čak i prestrogo, vodeći aspekta o svim segmentima života svojih "zaposlenika". Kako treniraju, što jedu, čime se bave u slobodno vrijeme...

U nekim slučajevima to nije potrebno, jer su igrači ti koji vode računa o svojoj karijeri, no usudili bi se reći da su to iznimke koje potvrđuju pravila. Jedan od takvih primjera je i Ognjen Vukojević, igrač koji je zahvaljujući isključivo svom odnosu prema radu ostvario transfer u respektabilni europski klub, iako bi do prije nekoliko godina malo tko stavio ruku "u vatru" za njega. No, on je očito shvatio da karijera profesionalnog nogometaša traje prekratko da bi si dozvolio kojekakve "akrobacije".

Ono što je Vukojević shvatio sam, Kranjčar može zahvaliti svom sadašnjem klubu, koji je od njega napravio igrača za kojeg se zanimaju i neki puno bogatiji klubovi. I baš zbog toga Portsmouth može biti ogledni primjer našim klubovima.

U vrijeme dok ciparski klubovi "haraju" Europom, i dok Bugari i Rumunji gotovo konstantno igraju u Ligi prvaka, naši klubovi neprestano tapkaju na mjestu, možda čak i voze u "rikverc". Je li konačno došlo vrijeme da se ugledamo u uspješnije od sebe ili ćemo se vječno tješiti tezom o "nepresušnom vrelu talenata", od kojih rijetki uspijevaju napraviti karijeru koja im se u počecima predviđa. Često se znamo diviti Nijemcima i njihovom trčanju svih 90 minuta, ne poduzimajući ništa kako bi im se barem približili po tom pitanju. Jer, teško je nekog naučiti igrati nogomet, no učiniti ga barem približno spremnim poput onog drugog ne bi trebao biti toliki bauk. Metode su poznate i dostupne, na nama je samo da ih počnemo primjenjivati...