Nema sloge, nema reda

Čini nam se da Međimurju u 2. HNL ide sasvim dobro. Pod trenerskom palicom mladog i entuzijastičnog trenera igrači kao da su ponovno pronašli radost igranja nogometa, a u posljednjih je mjesec dana "gušt" pogledati domaćinsku utakmicu tog kluba. Na žalost, stanje u Upravi kluba svjetlosnim je godinama daleko od idealnog, a isti nema predsjednika ni dopredsjednike, čak ni Upravni odbor ili ostala potrebna tijela, a spominju se i dugovanja.

Skupština održana pred sad već dugo vremena trebala je pokrenuti stvari s mrtve točke, no izabrano šesteročlano povjerenstvo, u kojem nije bilo dotadašnjeg predsjednika i župana Josipa Posavca, nije baš puno učinilo. Kad je k tome u javnost istupio i Vladimir Ivković, predsjednik Županijske skupštine, kazavši kako on nikada nije dao svoj pristanak, niti je želio raditi u NK Međimurju, optuživši time direktno ostale članove povjerenstva za bezočnu laž, počeo je ciklus svega samo ne sportskoga vezanog uz taj kolektiv.

Ivković je optužio NK Međimurje za reketarenje, a ponovno pridošli Posavec je kazao kako je Ivković obećao pet milijuna kuna ukoliko se svi oni maknu iz kluba. Ivković je to opovrgnuo, i odvratio izjavom o Dragutinu Kataleniću i Stjepanu Hamonajcu, koji po njemu već godinama dobro zarađuju od međimurskog nogometa, i koji su od Međimurja učinili što prije od Čakovca, a za župana je bolje da šuti, jer ionako nema glasa u klubu. Katalenić je danas kazao kako on osobno nikada nije ni kune iz Međimurja uzeo, već samo donio… i tako dalje, i tako dalje.

Kad bismo bili zločesti, kazali bismo da su neki odlučili u predizbornu kampanju krenuti niskim startom, a ići otpetljavati (pre)zamršeno klupko međusobnog optuživanja, neistinitih tvrdnji ili pak laži bilo bi poput ispravljanja krive Drine.

Od svega toga još uvijek nam nije jasno jedno – gdje je tu međimurski nogometni klub? Ispadanje u 2. HNL protumačeno je višim silama i nedostatkom novca, a povratak u elitni rang natjecanja kao najveći imperativ. Kad onda čujemo kako je klub opet na rubu egzistencije, pitamo se zbog čega sve to ne funkcionira mnogo bolje.

Odgovor se nameće sam po sebi – u međimurskom sportu nema reda, a najmanje sloge. Nikad nije na razini lokalne uprave ili samouprave odlučeno o prioritetima koje ima naš kraj, je li to amaterski sport, želimo li imati nogometnog prvoligaša, hoćemo li iz javne kase financirati samo sport mladih ili ćemo izdvajati i za profesionalne pogone. Teška je to odluka, ali nužna, jer tako dugo dok na vidjelo ne izađu jasne smjernice djelovanja događat će se stvari poput Hrvatskog sportskog društva Međimurje, za kojeg nikome, osim odbojkaša koji su zadovoljni sredstvima koja dobivaju, nije jasno zbog čega uopće postoji.

Proračuni Grada Čakovca i Županije međimurske trebali bi svakako u većem dijelu no do sada biti namijenjeni sportu. Onih par milijuna koji se godišnje izdvoje nisu dostatni ni za što, no ukoliko se novca nema – što je teško povjerovati – onda bi lokalni političari, biznismeni i ostali utjecajni ljudi trebali utjecati na tvrtke, posebno državne, koje djeluju u tom kraju, da izdvoje dio kolača kojeg rado ovdje zarađuju. Kad čujemo kako je ovaj ili onaj dobio glatku odbijenicu od Hrvatske elektroprivrede, kako je nekome Croatia osiguranje glatko kazalo ne, a banka se izvukla od donacije već prije razrađenim godišnjim planom pitamo se ima li Međimurje uopće ljudi sposobnih za takvo što.

Novca se globalno nema, no iz primjera okolne tri županije razvidno je da velike tvrtke daju novac. Možda je samo razlika u tome tko pita.

Ne vidimo na žalost načina da se stvari promijene na bolje. Međimurci će dobiti priliku kazati svoje na predstojećim lokalnim izborima, a velik su postotak glasačkog tijela sportaši i simpatizeri različitih sportova. Svi su oni izgleda zaboravili da imaju pravo glasa, ali i pravo na onakvo vodstvo – kakvog su zaslužili.