Ilija Lončarević

Upravo to je u kratim crticama trenerska karijera Ilije Lončarevića koji iz rodnih Čajkovaca (pokraj Slavonskog Broda) stvara ime priznato u nogometnim krugovima, što mu omogućuje da u čak tri navrata vodi najuspješniji hrvatski klub - Dinamo.

Igračke dane proveo je u Lokomotivi i Prvomajskoj gdje upravo i počinje njegov trenersku put kada s 27 godina sjeda na klupu potonjeg kluba. 1979. godine već se probija do mjesta instruktora zagrebačkog Nogometnog saveza, a osam godina kasnije stiže nagrada za priznati rad u obliku ponude za klupu Zagreba.

Tu više nije bilo povratka te Ilija krupnim koracima ulazi na domaću nogometnu scenu. Ovdje ostaje jednu sezonu, da bi nakon dvogodišnje pauze preuzeo zaprešićki Inter. Na klupi "Diva iz predgrađa" zadržava se pune tri godine u kojima je stigao možda i do ključnog uspjeha trenerske karijere upisanog zlatnim slovima u svoj životopis, ali i sam hrvatski nogomet.

Naime, u prvom finalu Kupa 1992. godine od osnutka Hrvatske zaprešićki klub preko Osijeka u četvrtfinalu i Đakova u polufinalu stiže do velikog finalnog obračuna s HAŠK Građanskim. Nakon 1:1 u prvom susretu Inter stiže do trijumfa 1:0 u uzvratnoj utakmici, čime postaje prvi klub od osamostaljenja Hrvatske koji se okitio ovom prestižnom titulom.

To je u prijevodu značio veliki uzlet samog Lončarevića koji vodeći Marsoniju 1994. godine, Slaven Belupo u sezoni 1995./96., riječki Orijent 1997. i Hrvatski Dragovoljac 1997./98., polagano kuca na vrata ostvarenja svoga sna.

San 1999. godine postaje java kada Ilija sjeda na klupu zagrebačkog Dinama (tadašnje Croatije) i već u prvoj sezoni stiže do naslova prvaka države. Ipak, nije sve bilo onako kako je zamišljao te samo godinu dana kasnije završava na klupu Čakovca koji nikako nije mogao nahraniti njegove trenerske apetite.

Sreća mu se ponovno osmjehnula već u idućoj sezoni kada ponovno dolazi u Maksimir te u ulozi trenera i sportskog direktora ostaje jednu sezonu, nakon koje počinje uspon i na inozemnoj sceni.

Bliski istok postao je u tim godinama raj za sve željne osiguranja životne egzistencije, a jedna takva prigoda ukazala se i samom Lončareviću kojega trenerski put 2003. godine odvodi na izborničku klupu Libije. Vrlo dobri rezultati okrnjeni samo jednim porazom nisu dali naslutiti kako će već 2004. morati spakirati kofere i po treći puta se vratiti na klupu modrih iz Maksimira.

Ta sezona u Zagrebu svima je ostala u sjećanju jer dugo osporavani Kranjčar prodan je najvećem rivalu Hajduku, a iz Intera su s posudbe povučeni golobradi mladići Modrić i Čale, što se kasnije pokazali odličnim potezom jer Kranjčar je ubrzo prodan u Englesku, a Modrić i Čale izrasli su u jedne od nositelja Dinamove igre narednih sezona.

Ipak, niti treća nije bila sreća jer samo devet mjeseci kasnije Libijci se ponovno javljaju s ponudom jednogodišnjeg ugovora što ne odbija olako te 2005./06. Lončarević ponovno provodi na Bliskom istoku s nešto slabijim rezultatima od onih prijašnjih.

Rezultat toga nije donio produženje unosnog ugovora te se Ilija vratio u domaći nogomet preuzevši Osijek u kojem je s mladim snagama želio vratiti onu slavu koju su imali krajem prošlog i početkom ovog stoljeća kada su na krilima Bjelice i Špehara ostvarivali značajne rezultati i izvan granica Hrvatske.

Poslije toga nakratko je preuzeo Lokomotivu, sredinom 2009. godine četiri je mjeseca radio kao trener Tirane, a u travnju 2010. godine naposljetku preuzima Inter iz Zaprešića, s kojim je izborio ostanak u 1. HNL.

Sa Zaprešićanima je odradio sjajnu sezonu 2010./2011., a ništa mu slabiji nije bio ni početak nove jesenske polusezone.