Zadovoljstvo da, euforija nikako

Tomislav Pavličić još je jednom dokazao da je najbolji igrač Cibalije u dosadašnjem dijelu prvenstva, i pravo osvježenje u odnosu na ono što proteklih sezona imamo priliku gledati na stadionu uz Bosut. Iako definitivno nije najbrži igrač koji je nosio dres nebesko-plavih, iako je i u duelima uglavnom u podređenoj ulozi, Šlajfin "vic" i smisao za igru sve te nedostatke guraju u drugi plan.

Način na koji se u nedjelju "riješio" Lovrena i Mikića (poslavši ih tko zna gdje, po "ćevape" vjerojatno), a zatim smireno poslao loptu pokraj nemoćnog Butine, oduševio je sve okupljene gledatelje u Vinkovcima. Bio je to gol koji je Cibaliji donio toliko željeni bod, bod koji s obzirom na rejting nedjeljnog protivnika u gradu pokraj Bosuta doživljavaju kao pobjedu.

No, koliko god bilo "slatko" pomrsiti račune Dinamu, i barem nakratko usmjeriti svjetla medijske pažnje prema istoku Hrvatske, pogubno bi u ovim trenucima bilo pomisliti: "Eto, izašli smo iz krize, otkinuli smo bodove Dinamu i sad će sve drugo doći samo po sebi". I kao što je, nakon šest kola bez bodova, situacija u vinkovačkom prvoligašu oslikavana previše crnim i dramatičnim tonovima, jednako neozbiljno bi bilo sada, kada je "post" konačno prekinut, stvarati veliku euforiju. Jer, isti ovi igrači, koji su u nedjelju aktualnog prvaka učinili potpuno nemoćnim i bezopasnim, samo tjedan dana ranije teško su poraženi u Šibeniku. K tome, kolo prije posrtanja na Šubićevcu Vinkovčani su svojim navijačima "podarili" i blamažu protiv Osijeka, tako da treba "povući ručnu" prije nekih bombastičnih najava.

Netko će reći: "Istina, momčad je ista, ali došao je novi trener, Stanko Mršić". Nema sumnje, Imoćanin na klupi Cibalije imao je vrlo uspješan start, no pitanje je što je zapravo on mogao učiniti za manje od 40 sati, koliko je imao za pripremu utakmice s Dinamom. Mogao je jedino održati mali motivacijski govor i "nabrijati" svoje igrače, iako takve metode uoči dvoboja s Modrima gotovo da i nisu potrebne.

Jedina "opipljiva" promjena koju je Mršić donio u odnosu na svog prethodnika Srećka Lušića je vraćanje na klasičnih 3-5-2, s Leutarom kao liberom. Protiv Dinama je to manje-više odlično funkcioniralo, ali tek ćemo nakon nekoliko sljedećih utakmica moći konkretnije ocijeniti Mršićev "rukopis" u igri nebesko-plavih.

Pozitivni šok je, dakle, ovog puta donio uspjeh, no vremena za opuštanje nema. Sljedeći je na "meniju" zaprešićki Inter, a Vinkovčani se bodovima mogu nadati samo ako u tu utakmicu uđu s istim žarom i motivom, kao što je to bio slučaj kontra Modrih. U protivnom, tih nedjeljnih 1:1 ostat će upamćeno tek kao još jedan dokaz da je "lopta okrugla", i da "danas svi igraju nogomet"...