Guardiolina Sagrada Familia

Barcelona Franka Rijkaarda, na terenu predvođena tadašnjim najboljim nogometašem svijeta, čarobnjakom Ronaldinhom, svoj je vrhunac dosegnula 2006. godine. Tada je u pariškom finalu Lige prvaka trijumfirao najljepši nogomet na svijetu. Međutim, dvije godine kasnije na Nou Campu više nije bilo ni rezultata, a u previše navrata niti igre. Samo nekoliko mjeseci poslije, u jesen 2008. godine, kada na teren izađu nogometaši u crveno-plavim dresovima, spektakl je ponovno zajamčen. Što se dogodilo?

Netrpeljivost nizozemskog trenera i najveće zvijezde kluba riješena je na, zapravo, najbolji mogući način: odlaskom obojice. Da je jedan od njih ostao, lako je moguće kako bi s njime ostala i nezdrava atmosfera u svlačionici. Ovako su s Nou Campa rastjerani svi zli duhovi Brazilčevog nesportskog života, njegove navodne veze s Rijkaardovom kćeri i neprestanih nagađanja o sigurnosti Nizozemčevog mjesta na klupi. Izostankom medijima zanimljivijih problema, u klubu su se mogli posvetiti isključivo onim nogometnim.

Među njima je bio i Portugalac Deco, čije igre prečesto nisu bile na razini koja se od njega očekivala, i koja je Barceloni bila potrebna. Bez obzira na kreativne sposobnosti, lopta mu se prečesto lijepila za nogu, što u ekipi prepunoj vrsnih znalaca ne prolazi. Dvojac koji je sazrio u talijanskom nogometu, Lilian Thuram i Gianluca Zambrotta, nije donio željenu čvrstinu obrani katalonskog kluba, a jasno je kako njihova igra prema naprijed nije bila pretjerano zavidna. Nećemo se prisjećati gdje i kada je Thuram ispucao svoje napadačke sklonosti za cijelu karijeru.

Nou Camp su napustili i Oleguer Presas, Santiago Ezquerro i Marc Crosas, koji svoje prilike jednostavno nisu znali iskoristiti. Ali najvažnije je kako je svim tim odlascima jasno i glasno kumovao Josep Guardiola. Dio zasluga mora se pripisati i predsjedniku Laporti, koji je u Guardiolu imao puno povjerenje: "Rijkaard nije uspio ispraviti pogreške. Vjerujemo da će Guardiola dobro voditi novi projekt, jer jamči obnovljeni kontinuitet stila koji nam donosi uspjehe". Novi je trener od prvog dana na kormilu Barcelone imao viziju. I nije se libio zahvaliti svakome tko se u nju nije uklapao, bez obzira na ime i status. Njegova je sreća što radi u jednom od najomiljenijih svjetskih klubova te većih problema s dovođenjem prinova nije imao.

A pojačanja je dovodio toliko pronicljivo da je malo tko vjerovao kako Guardiola zna što radi. U Barcelonu su sletjeli Gerard Pique, Seydou Keita i Dani Alves. Ostatak kadra bivši je kapetan Barcelone u bilićevskom stilu popunio "svojom" djecom, odnosno nogometašima koje je godinu dana ranije u B-momčadi vrlo uspješno vodio kroz četvrtu ligu španjolskog nogometa. U tu se skupinu može ubrojiti čak i Pique, koji se preko Manchester Uniteda ustvari samo vratio u matični klub. Guardiola je očito jako dobro znao koga želi u sastavu i uspio je složiti momčad po svom ukusu.

Popularni Pep nogomet je početkom devedesetih godina učio od Johana Cruyffa, i to na istoj travi na kojoj danas trče njegovi puleni. Kao produkt Barcelonine škole, našao se na jednoj od nezahvalnijih pozicija na terenu - u ulozi defenzivnog veznog igrača. Puno trke, a malo spektakla. No, Cruyffova Barcelona bez svog kapetana ne bi jednako funkcionirala, te je na svom primjeru Guardiola naučio kolika je važnost te pozicije u sastavu.

Zato ove sezone niti jedna prvenstvena utakmica Barcelone nije počela bez nepropusnog dvojca na sredini terena. Tu je prvi izbor svakako Xavi, koji se - što također nije nevažno - na ovogodišnjem Europskom prvenstvu zajedno s Puyolom i Iniestom dokazao na još jednoj visokoj razini. Spomenuti je trojac iz Beča sigurno donio novu dozu samopouzdanja i pobjedničkog mentaliteta.

Xaviju redovito društvo prave novopridošli Keita, Yaya Toure ili mladi Sergio Busquets. Njihova nepopustljiva i odgovorna igra omogućava ne samo puštanje s lanca prednje linije, već otvaraju prostor bočnim igračima koji kreću u napad, a tada do izražaja dolazi razlika između napadačkih sklonosti Daniela Alvesa i spomenutog Zambrotte. Naravno, kada se igra potpuno prenese na protivnikovu polovicu, defenzivni vezni još više stisnu obrambene redove suparnika, a leđa im čuvaju visoko postavljeni stoperi.

"Uvijek moramo biti usredotočeni. Moramo biti ambiciozni, moramo biti stalno u pokretu, zadržati posjed lopte i pametno napadati imajući jednu stvar na umu: protunapad je najbolje oružje naših protivnika. Poruka koju prenosim svojim igračima vrlo je jednostavna: uzmite loptu i u napad", jednom je prilikom izjavio Guardiola. Njegovi napadači to razumiju. Nakon što ih obrambeno orijentirani igrači uposle dobrom loptom, počinje predstava.

Pod dirigentskom palicom po mnogima najboljeg svjetskog igrača, Lionela Messija, koji je izvrsno iskoristio Ronaldinhovu zasićenost, u fazi napada igra se s malo dodira, gotovo isključivo prema naprijed i nadasve jednostavno. Veliki broj jesenskih pogodaka pao je iz prvog ili najviše drugog strijelčevog kontakta s loptom. To im omogućava sada već dobro poznati sustav 4-2-3-1, zbog kojeg Barcelona u napad vrlo često dolazi s četvoricom igrača na liniju šesnaesterca. Zamislite obrambenu liniju koja čuva Eto'oa, Messija, Iniestu i Henryja, a iz pozadine stižu još Xavi, Daniel Alves i, primjerice, Keita, koji je u devet nastupa već upisao dva pogotka.

Sve ostalo je povijest. Čak bi se i Sun Tzu na tribinama Nou Campa složio da se i najbolju taktiku smije začiniti prstohvatom improvizacije, za što današnja Barcelona redovito ima potencijala. Iako će neki reći da u ovom dijelu sezone Katalonci još nisu odmjerili snage s najboljima, Guardiola nema razloga sumnjati da će se genijalci prepuni nogometnog vica u njegovim redovima nečeg novog dosjetiti i protiv najtvrđih zidova. Na njemu je samo da svojim znalcima, kojih ima dovoljno da si može priuštiti sustav rotacije i time umanjiti šanse za pojavu težih ozljeda, i dalje ostavlja tračak slobode.

Guardiola nije slučajno gazda na klupi. Ako je mogao biti kapetan Ronaldu, Rivaldu i Luisu Enriqueu, može biti i trener koji će bez da trepne Bojana, Gudjohnsena i Hleba ostavljati na klupi dok ne dođe njihov red. Sigurno zna kako se nositi s ovećim brojem zahtjevnih ega na istom mjestu. "Kao igraču, trebalo mi je da mi trener zadaje određene dužnosti, ali i da me po potrebi udari nogom u stražnjicu. Trener iznad svega mora imati povjerenja u svoje igrače i ne smije ih niti pokušati zavaravati. Treba biti izravan i bez dlake na jeziku reći kako stvari stoje", objašnjava strateg vodeće momčadi Primere.

U njegovim izjavama nema senzacionalizma ili panike. Na primjedbu kako mu obrana ponekad i nije sjajna, ne srami se priznati: "Da, moramo se nositi s time. Moramo biti pažljivi i stvoriti pritisak kako nam suparnici uopće ne bi došli u priliku ubacivati lopte pred naš gol". Kod njega nema sudbonosnih utakmica i ističe kako se njegovo mišljenje o momčadi neće promijeniti bez obzira na ostvareni rezultat. Nadolazeće derbije najavljuje vrlo odmjereno: "Prvenstvo neće završiti tim utakmicama. Čekam ih mirnije nego posljednjih par susreta".

Jedna polusezona ne čini ni savršenu momčad niti savršenog trenera. Dođe li do ikakve krize, treba vidjeti hoće li se ovakva harmonija moći održati. No, svakom ljubitelju Barcelone, i atraktivnog nogometa općenito, u prilog ide činjenica da će eventualnim kriznim stožerom upravljati čovjek koji Barcelonu iskreno, i od srca, voli. "Katalonce se često obuzdavalo, bilo u razvoju kulture, bilo u upotrebi jezika. Zbog toga više zavolite takve stvari i želite ih obraniti na domaćoj i međunarodnoj sceni", govori Guardiola, zbog čega i ne čudi kako je miljenik navijača i kako će među njima zasigurno imati puno kredita.

Ne treba pretpostaviti da će s tim stavom kretati i glavom kroz zid. Josep Guardiola nesuđeni je pravnik - nakon izvrsnog uspjeha u srednjoj školi upisao je pravni fakultet, kojeg nije završio jer ga nije mogao uskladiti s nogometnim obavezama. Laporta ga je predstavio ovim riječima: "On ima znanje, entuzijazam, samopouzdanje i ljubav prema klubu. Sve je to nužno". A svoju je životnu filozofiju Guardiola sažeo u sljedeću izjavu: "Ukoliko nešto treba mijenjati, to smo mi. Sve ovisi o nama. Nikakvi Marsovci neće doći obavljati naš posao".

Čarobna formula za nogometni uspjeh? I dalje je nema. Ali ovogodišnja Guardiolina Barcelona poručuje: nemojte samo igrati nogomet, igrajte se nogometa. Isplati se.