arhiva

Dobrodošli u plavi pakao

Hrvoje Vuković • četvrtak, 11.12.2008.
Dobrodošli u plavi pakao
Foto: Yasuyuki Nagatsuka

Tup! Tup! Tup! Trošni zid kućerka na Ravnicama, tipičnom zagrebačkom radničkom kvartu koji se ljubomorno naslonio na maksimirski stadion, trese se od bubamare. Lijeva, desna, pa opet lijeva. Svaki udarac precizno stopljen s klikom najduže kazaljke teškog zidnog sata, kakvi više ne žive na tim trošnim zidovima radničkih kućeraka. Niti udarci, niti satovi...

Posljednji su dani jeseni, ljeta Gospodnjeg 2008. Nikad više zidova, modernih, svježe ofarbanih, visokih, okomitih, zastrašujućih. I nikada manje - udaraca. Nema razbijenih prozora, lopti u tuđem dvorištu, krvavih koljena. Nema - Dinama. Pobjede koje nikoga ne vesele, lijeno plaze kroz smog smrznutih noći, vuku se tračnicama i prose na uglovima pljesak, toplu riječ ravnodušnih skitnica, liječnika, lopova... Zagreb danas odmahuje rukom. Gadi mu se što se sve sakrilo i učahurilo pod malo "d", gnjila i trula nogometna lešina, čiji ustajali vonj steže dušnike. Šiklja plava krv. A Zagreb odmahuje rukom.

A nije uvijek bilo tako, pričaju stari ljudi, stariji od teških zidnih satova. Ljudi koji vole takve priče kada mogu prevaliti dribling preko usana, kojima odjekuju i sudaraju se požutjele uspomene. I vole ljudi sigurnost prošlosti iz koje bezopasno čupaju samo sretne trenutke i oko njih grade zaljubljivu sliku Zagreba, grada koji je nekad mirisao na nogomet, na truloj i gnjiloj, žutoj ilovači.

Ugasile su se udinske baklje pozornice i osvijetlile maksimirski nogomet, crn, siromašan, dosadan. Pokojni Ico Hitrec crveni se pod zemljinim plaštom tko sve s njegovom diplomom pustoši zelenim travnjacima. Dinamo je napumpao kondiciju, istesao vretenaste mišiće, usavršio taktiku, izvježbao ofsajd zamku, a zaboravio - loptu. "Nije to ipak njegova primarna zadaća", para uši vokalna strava iz televizora i radija nakon promašenog zicera. Prigovor! Zabiti gol, osjećaj je zbog kojeg je krpenjača na žniranje preživjela i ratove i požare. Zbog drhtaja te mreže i reskog zvuka fijuka danas stari ljudi, stariji od trošnih zidova kućeraka, imaju taj daleki pogled, dalji od Maksimira, i osmijeh u kutu usana, kada čuju Jazbinšek, Kokotović, Glaser, Monsider, Wölfl, Hitrec, Bobek, Zebec, Jerković, Vukas....

Igrač bez driblinga je poluigrač, kao da govore stare knjige, crno bijele fotografije pokraj teških zidnih satova, s okvirima uglavnom umotanima u crne florove. Dinamo danas nema dribling, niti udarac zbog kojeg će strahovati svih deset golmanskih prstiju. Ne igra niti moderno, niti zastarjelo. Ne igra. Čeka Luku Modrića. A to je greška sustava, koji je zaboravio naučiti klinca udarati i ljevačom, nagnuti se naprijed, prići po loptu. Čim Zemlja napravi krug ili dva oko žute kugle, talenti se bacaju po tuđim svjetovima, točno kada su kuhani i pečeni, istrpljeni godinu, dvije.

Sustav je zadovoljan. On je likvidan, osiguran, stabilan. On vedri i oblači hrvatskim nogometnim plemenom, no Dinamo d.o.o. prepilio si je i tu najnižu granu - HNL. I dok uprava diže hajke i optužnice, i upire prstom u šačicu onih koji se još pojavljuju na stadionu, ista ta grupica urla na upravu; a nitko ne vidi da dolje negdje na terenu, u magli uvreda i zle krvi, igra - Dinamo. Nitko osim milijun zaljubljenih u plavu boju koji sve to gledaju preko televizijskih valova u pola četiri popodne. Momci žestoki na tipkovnici i za šankom, kunu se u vjernost, odlučni i spremni na promjene, a najveća promjena im je zapravo udarac palcem s Eurosporta na DSF.

Uvaljali su nam licemjerje. Za Božić. Pod bor. Zar je moguće da taj Dinamo, kojemu još uvijek cijela Hrvatska gleda u leđa, živi samo u praznim floskulama i klišejima, skriven iza pete, šeste čašice kada se svi kunu u svetinju? I potom stišavaju riječi kako jutarnji mamurluk popušta? Ne, Dinamo je postao najvoljeniji klub na Mliječnoj stazi, osim kada - igra. Dinamo se danas ne voli niti na Valentinovo...

Sviđa ti se članak? Podijeli ga!

Sadržaj se nastavlja
Za komentiranje članaka morate biti prijavljeni kao član Sportnet Kluba. Prijavite se!