Tradicija protiv Komfora

Novac je promijenio pogled na stadione, mjesta koja su nekada bili nogometni hramovi, a danas služe za zgrtanje novca ionako bogatim Arapima, Rusima ili Amerikancima. Međutim, novac ne može nekom stadionu donijeti slavu koja dolazi s bogatom poviješću...

Na vama je, pak, da izaberete stadion za koji mislite da je nogometu - najviše dao. Stadion koji vam se čini najznačajniji, stadion koji smatrate ultimativnim nogometnim hramom. Ne zato jer ima najbolje dućane ili najudobnije stolice, već zato jer ima nenadmašnu povijest. Zato jer su na njemu igrali najveći igrači, jer su na njemu igrane najslavnije utakmice, jer su na njemu navijali najbolji navijači.

Zato, ne birajte "klubaški"; nemojte glasovati za Nou Camp jer volite Barcelonu, glasujte za njega jer je tamo igrao Johan Cruyff ili zato jer je tamo publika koja voli isključivo napadački nogomet. Glasujte za Old Trafford zbog Besta i Cantone, a ne zbog Cristiana Ronalda, glasujte za... Ma skužili ste već.

Mi smo za vas izabrali 16 stadiona za koje smatramo da imaju prošlost dovoljno bogatu za ovaj izbor, a vi ćete po "kup sustavu" birati pobjednike iz dana u dan sve do finala gdje ćete među velikima izabrati - najveći. Neće to biti Allianz ili Amsterdam Arena, takvi ne ulaze u izbor, a ne ulaze ni oni na kojima se više ne igra ili su srušeni.

U trećem ogledu čeka vas "dvoboj" Aztece i bečkog Ernst-Happela.

Azteca

Meksički nogometni hram koji je obnoć svjedočio povijesnoj Maradoninoj "Božjoj ruci" graditi se počeo 1962., kao jedna od uzdanica za Olimpijske igre 1968. i Svjetsko prvenstvo u nogometu 1970. Prvi su meksičku travu, u utakmici koja je završila neriješenim rezultatom, isprobali Club America i Torino i to 26. svibnja 1966. Početni su udarac izveli meksički predsjednik Gustavo Diaz i tada čelni čovjek FIFA-e Sir Stanley Rous, a kao strijelac se prvog pogotka upisao Brazilac Arlindo Dos Santos.

Projektanti Aztece u njegovoj su gradnji bili veoma sistematični, od najboljih su tadašnjih stadiona "preuzeli" ideje, uljepšali ih i izgradili veličanstveno zdanje sa 105 000 natkrivenih sjedećih mjesta, ogromnim parkiralištem, mnoštvom prostora za brz ulaz i izlaz navijača, a posebno je impresivan bio i podatak da se slijedom toga čitav stadion mogao isprazniti za samo 18 minuta! Posebna je pozornost posvećena i samom gledatelju i puno je sredstava uloženu u komfor koji Azteca pruža navijaču - lošeg mjesta faktički nije bilo, stadionsko osvjetljenje bilo je najbolje na svijetu, a i sustav za dovod i odvod vode u slučaju kiše i pljuskova isticao se velikom kvalitetom.

Osim toga, stadion je zbog prevencije od sjena tijekom utakmica smješten u smjeru sjever-jug, medijski prostori bili su iznimno ugodni, pristupačni i pregledni, a i pozicije tv-kamera i televizijski prijenosi puno su doprinijeli razvoju i popularizaciji istih.

Sve su te "komponente" koje su ugrađene u stadion zato ubrzo višestruko naplaćene. Azteca je postala jedinim stadionom na svijetu koji je ugostio dva finala SP-a; 1970 i 1986., bila je glavni stadion Olimpijskih igara 1968., ugostila Pan Američke Igre 1945., Kup Konfederacija 1999., a tu je i niz klasika nogometne povijesti kao što su "Utakmica stoljeća" između Italije i Njemačke na SP-u 1970., koja je okončana talijanskom 4:3 pobjedom u produžecima, zatim povijesno četvrtfinale SP-a 1986. između Argentine i Engleske u kojoj je glavni protagonist bio Maradona, prvo postigavši gol rukom, kasnije nazvan "Božja ruka", a zatim i "Gol stoljeća", pretrčavši 60 metara za 10 sekundi, predriblavši pritom pet Engleza i vratara Shiltona i pogodivši za 2:0.

Prvotni kapacitet stadiona bio je 114.600 dok je već u prvoj utakmici taj broj reduciran na 107.494. Danas utakmicu na Aztecu može pohoditi 105.000 gledatelja što ju čini najvećim meksičkim i petim najvećim stadionom na svijetu. Prvi Meksikanac koji je zabio pogodak na Azteci bio je Roberto Martinez Cana Brava, 5. lipnja 1966. i to u utakmici Valencije i Necaxe (3:1 za Valenciju). Osim toga, svoja su posljednja finala u karijeri upravo na ovom stadionu odigrali i Pele i Maradona, prvi 1970., drugi 1986., te su oba puta podignuli pehar pobjednika.

Osim brojnih velikih sportskih manifestacija ovaj je legendarni stadion ugostio i brojne velike koncerte i druge priredbe. Tako su publiku zabavljali Michael Jackson, U2, Elton John, Lenny Kravitz, Anna Gabriel...Na Aztecinoj je travi održano i "finale" predsjedničke kampanje Meksikanca Felipea Calderona, a stadion je 1999. posjetio i Papa Ivan Pavao II.

Osim toga, 2. kolovoza 2005. tu je održana i prva međunarodna NFL utakmica u povijesti između San Francisco 49-era i Arizona Cardinalsa, koja je okončana rezultatom 31:14 za Cardinalse, a usto je i oborila rekord po broju NFL gledatelja - 103.467.

Ime stadiona - "Azteca" jednoć je, točnije, 1997., promijenio njegov vlasnik, televizijska postaja TV Consortium Televisia, budući da nije htjela da se stadion dovodi u vezu s njihovom najvećim konkurentom, TV Aztecom. Novo ime "Guilermo Canedo" nazvano prema preminulom direktoru te televizijske kuće i nogometnom dužnosniku, međutim, nije naišlo na prihvaćanje pučanstva te je ubrzo uslijed odlaska dvojice Canedovih sinova na konkurentsku televiziju, ponovno promijenjeno u "Azteca".

Osim meksičke nogometne reprezentacije, na ovom uistinu nogometnom hramu natječu se i nogometaši Americe, ne baš uspješnog meksičkog prvoligaša...

Ernst Happel

Ernst Happel stadion Beču s pravom se pak može podičiti velikim komforom, uostalom, UEFA ga je prošle godine zbog toga uvrstila i u elitno društvo stadiona s pet zvjezdica, i to ne samo zbog potreba održavanja finale utakmice EURA 2008., nego i zbog uistinu vrhunske opremljenosti.

Sadašnji naziv "Ernst Happel" stadion je dobio 1992., kada je "Prater stadion" u "Ernst Happel" preimenovan u čast proslavljenog austrijskog nogometaša i trenera istog imena, inače legende bečkog Rapida. Sagrađen je u razdoblju između 1929. i 1931., i to za potrebe druge Radničke Olimpijade, prema nacrtima njemačkog arhitekta Otta Ernsta Schweizera.

Ernst Happel je bio domaćin sedam utakmica na EURU 2008., što uključuje 3 utakmice grupne faze, dva četvrtfinalna susreta, polufinale te finale između Španjolske i Njemačke u kojem se Furija nakon 44 godine ponovno okitila titulom najbolje europske momčadi.

Najveći austrijski stadion dom je austrijskoj nogometnoj reprezentaciji, a povremeno na korištenje ustupljen i bečkim klubovima Rapidu i Austriji, za potrebe gradskih derbija te europskih utakmica, za koje su njihovi "pravi" stadioni premali i ne odgovaraju UEFA-inim propisima.

Rekord posjećenosti još uvijek "drži" susret Austrije protiv SSSR-a 1960., a iznosi 92. 706 promatrača. Od tada se kapacitet sjedećih mjesta samo smanjivao, za potrebe održavanja Europskog prvenstva povećan je na 53.008, dok je nakon njegovog završetka sve vraćeno u "normalu" - 51.428 mjesta. Stadion osim toga, ima i pokretni krov, grijanje terena, dva velika semafora te direktan pristup podzemnoj željeznici. Stadion je renoviran 1986., ali sve su veće inovacije uvedene prije početka EP-a, i to u vrijednosti 39,6 milijuna eura.

Od važnijih susreta na njemu je održano finale Lige prvaka 1995. između Ajaxa i Milana u kojoj se nizozemski prvak prometnuo u prvaka Europe, te finale Kupa Uefa 1994. između milanskog Intera i Salzburga u kojoj je s minimalnim rezultatom slavio talijanski predstavnik. Od "nenogometnih" aktivnosti, Ernst Happel je domaćin bio i mnogim teniskim, atletskim i biciklističkim događanjima, a 1950. 35.000 ljudi okupilo se kako bi uživo pogledalo borbu Austrijanca Josefa Weidingera i Stefana Oleka, u kojoj je s(p)retniji bio domaći teškaš.

Na njegovom su travnjaku održani i brojni koncerti od kojih izdvajamo spektakle u režijama Robbieja Williamsa, Michaela Jacksona, Bon Jovia, Rolling Stonesa, U2, Guns N'Rosesa, Pink Floyda, Tine Turner...