Kreće lov na reprizu Bratislave

Bogata je ova kratka povijest hrvatskog sudjelovanja u Davis Cupu. Od samih početaka u ratnom vihoru 1993. pa sve do nadolazećeg porečkog okršaja s Čileancima, imali smo priliku nazočiti brojnim veličanstvenim dvobojima protiv vodećih svjetskih velesila "bijeloga sporta", pogotovo u novije vrijeme, točnije u novome mileniju.

Prve godine

Sve je počelo krajem travnja i početkom svibnja 1993., kada su dva Gorana, Ivanišević i Prpić, pod vodstvom Brune Orešara otputovali u Zimbabve na dvoboj Grupe 1 Euroafričke zone. Iako su domaćini predvođeni braćom Black (Wayne i Byron) nakon drugoga dana vodili 2-1, Zec i Prpa posljednjeg su dana nadoknadili zaostatak i na taj način osigurali kvalifikacije za povratak u Svjetsku skupinu. Kasnije te godine slijedilo je gostovanje u Kopenhagenu, gdje su Danci bili bolji s 3-2, nakon što je u posljednjem meču Prpić morao predati Frederiku Fetterleinu kod 1-2 u setovima zbog velike ozljede koljena.

Upravo zbog te ozljede 1994. Prpićeva karijera na Touru pada u drugi plan, pa se tada 30-godišnji Zagrepčanin odlučio prihvatiti kapetanske pozicije, ali pokazat će se kasnije, samo za jedan susret. U ožujku je reprezentacija upravo u Zagrebu na dvoranskoj zemlji zahvaljujući pobjedonosnom trećem bodu debitanta Saše Hiršzona savladala Norvešku i ponovno došla na korak do Svjetske skupine. Ovoga puta, protivnik je bio mnogo lakši - Portugal, pa smo bez izgubljenog boda po prvi put od osamostaljenja zaigrali u Svjetskoj skupini i to sa Željkom Franulovićem kao izbornikom.

Međutim, ždrijeb nas nije mazio. Već u 1. kolu morali smo u Karlsruhe k Nijemcima, čiji su sastav krasili u to vrijeme treći na svijetu, Boris Becker, i osmi, Michael Stich. Njemačka je već nakon drugoga dana osigurala pobjedu, a jedini bod Hrvatskoj donio je Ivanišević protiv Markusa Zoeckea. U rujnu 1995. Indijci Leander Paes i Mahesh Bhupathi "bacili" su nas natrag u Grupu 1 Euroafričke zone. Ivanišević je u 4. meču vodio 2-0 u setovima protiv Paesa, ali je domaći tenisač preokretom na travi New Delhija ipak stigao do trećeg boda.

Tako smo 1996. u sastavu Ivanišević, Hiršzon, Igor Šarić i Goran Orešić, s 5:0 iz Dubrovnika ispratili Ukrajinu, da bi nas na vratima Svjetske skupine par mjeseci kasnije "dočekala" Australija u superjakoj postavi (Stoltenberg, Rafter, Woodforde, Philippoussis). Iako se igralo u Splitu i to na podlozi koja bi im trebala najmanje odgovarati, zemlji, Australci su poveli s 4:0 prije nego je Hiršzon u posljednjem meču na četiri gema ostavio Stoltenberga i spriječio rezultatsku katastrofu.

Strmoglavi pad

Godine koje su uslijedile bez pomoći Gorana Ivaniševića pamtit ćemo po "lutanjima" po Euroafričkoj zoni. Ivanišević je zbog nesuglasica s predsjednikom HTS-a Suadom Rizvanbegovićem odlučio neko vrijeme "dignuti ruke" od reprezentacije, a iako smo se u veljači 1997. lako obračunali s Marokom, u Grazu su nas Austrijanci s 3:2 pobijedili u četvrtfinalu Grupe 1 navedene zone. Iduće godine za kormilo reprezentacije vratio se Goran Prpić, a igrački kadar se znatno promijenio. Hiršzon je ostao, no Ivaniševića mijenja Ivan Ljubičić, a priključio se i Željko Krajan. U osvježenom sastavu izgubili smo od Finske u gostima, ali smo se od ispadanja u još niži rang Davis Cupa ipak spasili pobjedom protiv Norveške u Oslu.

U travnju 1999. Ljubičić, Krajan, Zovko i Ivan Beroš izgubili su u Rumunjskoj, a u rujnu doživjeli pravi debakl - poraz od Portugala u Zagrebu 4:1. Ljubičić i Krajan poraženi su od anonimusa Nuna Marquesa i Joaoa Cunhe - Silve, a jedino što valja izdvojiti je debi tada 15-godišnjeg Marija Ančića, koji je u 4. meču u dva seta izgubio od Marquesa. Poraz od Portugalaca za nas je značio "selidbu" u Grupu 2 Euroafričke zone, najniži rang natjecanja od osamostaljenja, ali isto tako i početak povratka u sami svjetski vrh, gdje smo i danas.

Plodna era Nikole Pilića

2000. godine ostvarili smo tri pobjede po 5:0 protiv Latvije, Irske i Obale Bjelokosti uz povratak Ivaniševića i prisustvo debitanta Ive Karlovića, koji su se pridružili Ljubičiću i Ančiću. U međuvremenu je kapetan reprezentacije postao Nikola Pilić, a u travnju 2001. uzvratili smo Austrijancima za poraz iz 1997. i s 4:1 izborili susret s Italijom za ulazak u Svjetsku skupinu po prvi put nakon 1995. U dramatičnom okršaju u Rimu presudna je bila igra parova, u kojoj su Ivanišević i Ljubičić izveli pravi pothvat i preokrenuli dva seta minusa protiv Galimbertija i Navarre. Treći bod osigurao je Ivanišević pobjedom protiv danas pokojnog Federica Luzzija.

A onda, početkom 2002., povijesna pobjeda i prvi proboj u četvrtfinale Svjetske skupine. Ivanišević i Ljubičić sami su s 4:1 u Zagrebu nadigrali Nijemce s kapetanom Michaelom Stichom, a u sastavu Schuettler, Kiefer, Kohlmann i Prinosil. No, u četvrtfinalu Argentinci su se pred svojim navijačima pokazali jači s 3:2 i to zahvaljujući pobjedi Gastona Gaudija protiv Karlovića u posljednjem meču.

Zagreb je 2003. bio poprište još jedne velike pobjede. Ovoga puta "pali" su Amerikanci u sastavu Blake, Fish, Dent i Ginepri, a Ivanišević i Ljubičić ponovno su bili u središtu pažnje zbog novog preokreta u igri parova. Bio je to i posljednji meč najboljeg hrvatskog tenisača u Davis Cupu. U drugom uzastopnom četvrtfinalu naletjeli smo na prejake Španjolce, koji su nas u Valenciji na zemlji "isprašili" s 5:0. Ljubičić je protiv Carlosa Moye osvojio jedini hrvatski set toga vikenda.

Dogodine nas je u novom pokušaju za plasman u četvrtfinale zaustavila Francuska na svom terenu (3:2), da bi nakon toga krenula slavna bratislavska serija. U rujnu 2004. u Rijeci smo istim rezultatom savladali Belgijce i vratili se u Svjetsku skupinu. Bio je to početak uspješne suradnje Ljubičića i Ančića u paru. Pobjeda protiv Amerikanaca (3:2) u ožujku 2005. snažno je odjeknula diljem svijeta.

Ljubičić je u tri seta pomeo velikana Andrea Agassija, dok je u kombinaciji s Ančićem nanio braći Bryan prvi poraz na domaćem terenu. No, to nije bio jedini niz kojeg su naši tenisači toga vikenda u Carsonu prekinuli. Naime, Amerikanci nikada prije nisu doživjeli poraz na domaćem terenu u 1. kolu Davis Cupa, a Andy Roddick po prvi put je morao priznati poraz u pojedinačnome meču pred svojim navijačima (Ljubičić).

Banjalučanin je na Touru nizao uspjeh za uspjehom, a formu života prenio je i u četvrtfinalni ogled s Rumunjima. U frenetičnoj atmosferi splitskih Gripa Ljubo je bez izgubljenog seta porazio Hanescua i Pavela, te je uz veliku pomoć Ančića osvojio ključni bod u paru. Na kraju je bilo 4-1, a Ančić je u posljednjem meču ostvario vrlo emotivnu pobjedu pred svojim sugrađanima. U polufinalu praktički repriza. Ljubičić je savladao Južnija u pet setova, a Davidenka u tri, dok je s Ančićem ponovno u pet setova nadigrao Andrejeva i Tursunova. Gripe su "gorjele", idemo u finale!

I to kakvo finale, protiv potpunih autsajdera Slovačke, vođene te sezone preporođenim Dominikom Hrbatyjem. Ljubičiću, Ančiću i Karloviću u ulozi četvrtog igrača pridružio se i Goran Ivanišević. Ljubičić je donio prvi bod Hrvatskoj protiv Karola Kučere, ali na 1:1 izjednačio je Hrbaty protiv Ančića. U igri parova Ančić i Ljubičić su u tri seta arhivirali Hrbatyja i Michala Mertinaka, a pravi triler priredili su nam Hrbaty i Ljubičić u prvome meču posljednjega dana. Slovak je slavio sa 6:4 u petome setu, no za veliko slavlje hrvatskih navijača diljem svijeta pobrinuo se Mario Ančić, koji je u tri seta pobijedio i golemi pritisak i protivnika Mertinaka.

Bez Gorana i Nikole

No, na staroj slavi nitko ne živi, pa tako nismo ni mi. Naslov je trebalo obraniti i ulogu favorita opravdati, a prva stanica bio je Graz i treći međusobni ogled s Austrijancima. Prvoga dana Ančić je preokrenuo 0:2 u setovima protiv Melzera, a u igri parova isto je ponovio s Ljubičićem i osigurao pobjedu. U posljednjem meču debitirao je Marin Čilić porazom od Stefana Koubeka. Reprezentaciju je nakon slavlja u Bratislavi preuzeo Ljubičić.

No, u travnju 2006. počinju problemi. Samo par dana prije početka dvoboja s Argentinom, ozlijedio se Mario Ančić, pa je na mjesto drugog tenisača morao uletjeti mlađahni Čilić. Unatoč tome, Ljubičić je ostvario dvije pojedinačne pobjede, ali Saša Tuksar posljednjeg dana nije smogao dovoljno snage da ostvari pobjedu karijere protiv Juan Ignacija Chele.

Veljača 2007. i ogled s Nijemcima u Krefeldu ostat će zapamćen po bolesti Marija Ančića, za koju se kasnije pokazalo da je mononukleoza. Čak i u takvom stanju Splićanin je uzeo set Haasu, no u igri parova osjetila se njegova slabost. Pobjednički bod domaćinu omogućio je Haas u tri seta protiv Ljubičića. Čilić je protiv Benjamina Beckera upisao premijernu pobjedu u Davis Cupu, a kapetan je ponovno postao Goran Prpić. Bez ozlijeđenih Ančića i Ljubičića bilo je teško očekivati ostanak u Svjetskoj skupini u Wimbledonu kod Britanaca. Iako su Čilić i Karanušić pružili sjajan otpor Murrayu, odnosno Henmanu, poraz i povratak u Euroafričku zonu bio je neminovan.

Ljubičić je u međuvremenu objavio prestanak igranja za reprezentaciju i fokusiranje na vlastitu karijeru. U travnju prošle godine u Dubrovniku smo ugostili Italiju i s 3:2 na krilima raspoloženog i zdravog Marija Ančića došli do pobjede, da bi u rujnu u Zadru s 4:1 ispratili Brazilce i proslavili novi povratak u Svjetsku skupinu.

Sada smo tu gdje jesmo, u Poreč stiže Čile. Ždrijeb je odličan, Čileanci bez Gonzaleza su praktički bezopasni i ne možemo odoljeti, a da ne pogledamo malo dalje od 1. kola. Sve izvjesnija pobjeda značila bi da će u Hrvatsku u četvrtfinalu vrlo vjerojatno stići Amerikanci, koji bi trebali pobijediti Švicarsku za koju neće nastupiti Roger Federer. Uz tri tenisača među 30 na svijetu imamo pravo nadati se velikom rezultatu, a možda čak i reprizi bratislavske epizode iz 2005. Samo nek bude zdravlja, u tom slučaju SVE je moguće...