Preporođena Hertha: Oživio Hauptstadt kult

"Samo malo, nije li nadimak Stara dama rezerviran za Juventus", upitat će se mnogi, ne neznajući da sjevernije od on prave Vecchie signore živi još jedna. Die Alte Dame popularni je nadimak berlinske Herthe, kluba u čijim su redovima prve nogometne korake napravili Niko i Robert Kovač, i kluba koji se nakon dugo godina lutanja vraća tamo gdje mu je po svim parametrima današnjeg nogometa (financijska moć, navijači i popratna "mašinerija") objektivno i mjesto. No, kada je 1892. godine nekolicina entuzijasta osnovala tadašnji BFC Hertha 92, nisu ni slutili kroz kakve će sve bure i oluje prolaziti njihov klub, klub koji je po imenu zapravo predodređen za titule. Hertha je, naime, inačica imena Nerthus, boga plodnosti iz njemačke mitologije...

Nakon osvojenog prvenstva grada Berlina 1905. godine, Hertha upada u velike financijske probleme, zbog čega petnaest godina kasnije udružuje snage s Berliner Sport-Clubom. Tada se zapravo i rađa klub koju danas znamo - Hertha BSC. U razdoblju od 1925. do 1931. godine klub osvaja dva naslova prvaka Njemačke ('30. i '31.), no malo je tko tada pomislio da će suša nakon ta dva "tanjura" potrajati sve do danas. Uspostavom Trećeg Rajha, pa onda Drugim svjetskim ratom i traumatičnim periodom nakon istog, sport pada u drugi plan, a posebno se to očituje u podijeljenom Berlinu.

U godinama nakon rata Hertha se natječe u regionalnoj ligi grada Berlina, te razvija veliko rivalstvo s gradskim suparnikom, Tennis Borussijom. Godine 1958. aktualan je čak bio i prijedlog o ujedinjenju ova dva kluba, no do toga ipak nije došlo. Hertha nastavlja samostalan put i 1963. priključuje se novoformiranoj Bundesligi. Povijesnu, prvu utakmicu u ovom natjecanju Stara dama odigrala je 24. kolovoza pred 55,000 gledatelja na Olimpijskom stadionu, protiv Nürnberga. Utakmica je završena rezultatom 1:1, a u redovima berlinske momčadi tada je, između ostalih, igrao i anonimni mladić Otto Rehhagel, koji će u budućnosti izrasti u jednu od najvećih persona njemačkog nogomet.

Prva epizoda Herthe u elitnom razredu njemačkog nogometa nije trajala dugo. Berlinski zid izgrađen 1961. godine onemogućio je dolazak kvalitetnih igrača, a veliku ulogu odigrala je i politika, koja umjesto Herthe u Bundesligu gura jedan drugi berlinski klub, Tasmaniju 1900 Berlin. No, katastrofalan nastup Tasmanije (najlošiji u povijesti ovog natjecanja) ipak je ispravio nepravdu, i Hertha se u sezoni 1968-1969. vraća u Bundesligu, kao najbolji i najpopularniji klub grada Berlina.

Zlatno razdoblje kluba bile su sedamdesete godine prošlog stoljeća, kada Hertha bilježi jedan naslov vice-prvaka ('75.), nastup u polufinalu Kupa Uefe ('79.) te dva sudjelovanja u finalu njemačkog Kupa ('77. i '79.). Činilo se tada kako "plavo-bijeli" grabe prema vrhu njemačkog klupskog nogometa, ali godine koje dolaze nudile su potpuno drugačiju sliku...

Nakon sunčanih 70-ih stigle su kišne 80-e, godine u kojima berlinski ponos počinje tonuti prema nižim razredima njemačkog nogometa. Poslije ispadanja u Drugu ligu 1982. godine ponovno je aktualna priča o fuziji s drugim klubovima, ali projekt FC Utopia, koji je osim Herthe trebao uključiti Tennis Borussiju, Blau Weiss 90 i SC Charlottenburg, ostao je upravo to - utopija. Prkosna Hertha još jednom nastavlja sama, te se, nakon doticanja samog dna (igranje u amaterskoj berlinskoj ligi od '86. do '88.), uspijeva stabilizirati u Drugoj ligi, vrebajući priliku za povratak u elitu.

Povijesno rušenje zida 1989. godine označava početak nekog novog vremena, kako za Berlin i Njemačku, tako i za ostatak Starog kontinenta. Na krilima zanosa koji je donijelo padanje "željezne zavjese" budi se i Hertha, a dokaz toga je nastup u finalu Kupa 1993. godine. Naravno, ne bi to samo po sebi bilo ništa posebno, da ovaj pothvat nije ostvarila amaterska momčad berlinskog kluba, koja se potpuno ravnopravno nosila s profesionalcima Bayer Leverkusena. Apotekari su, istina, slavili rezultatom 1:0, no pobjednicima su se osjećali i svi kojima je Hertha u srcu. U Berlinu se ponovno osjećao miris nečeg velikog.

Sljedeće godine na mjesto predsjednika kluba dolazi Manfred Zemaitat, a s njim stiže i velika financijska injekcija te, 1996. godine, dva ključna čovjeka u misiji "napada" na Bundesligu - sportski direktor Dieter Hoeness i trener Jörgen Röber. Konačno, 1997. godine cilj je ostvaren, Hertha se vraća u najviši rang njemačkog nogometa, a Berlin se konačno rješava titule jedinog europskog glavnog rada koji nema svoj klub u prvoj ligi.

Danas, 12 godina nakon tih mjeseci "ponosa i slave" njemačka prijestolnica sniva jedan drugi san. Nakon odigrana 24. kola Hertha se nalazi na čelu Bundeslige, sa četiri boda više od pratnje, i s velikom prilikom da prekine post koji traje još tamo od 1931. godine. Imala je Stara dama nekoliko visokih plasmana u prvenstvu u zadnjih deset godina (četvrto mjesto 2002. i 2005.), igrala se na Olimpijskom stadionu i Liga prvaka (sezona 1999-2001,), no dugo u glavnom gradu Njemačke nije vladala ovakva "hertomanija". "Plavo-bijeli" su doručak, ručak i večera, svi s nestrpljenjem iščekuju može li se Hertha othrvati naletima konkurencije i donijeti "tanjur" pred Brandenburška vrata.

Što to Herthu, deset kola prije kraja prvenstva, gura u poziciju glavnog kandidata za titulu? Bolji poznavatelji njemačkog nogometa reći će: "Neuvjerljivi Bayern", što vjerojatno nije daleko od istine. Posljednjih sezona ostali klubovi maju šanse samo onda kad neprikosnoveni bavarski ponos nije na očekivanoj razini, a ova tekuća je upravo takva. U jesenskom dijelu prvenstva svojih pet minuta slave dočekao je Hoffenheim, no ozljeda Ibiševića i, ruku na srce, očekivani pad forme ova male momčadi promovirali su na pole position Herthu, kojoj za vrat, osim već spomenutih Bayerna i Hoffenheima, "pušu" Wolfsburg i Hamburg. Pet klubova u razmaku od samo šest bodova (Hertha 49, Bayern, Wolfsburg i Hamburg 45, Hoffenheim 43) obećavaju nam jedan od najdramatičnijih raspleta Bundeslige u povijesti.

Letimičan pogled na sastav berlinskog prvoligaša potkrepljuje teoriju o nogometu kao kolektivnom sportu, budući da tu nema previše zvučnih igrača za "prste polizati". Na golu je Čeh Jaroslav Drobny, obranu drže kapetan Arne Friedrich i naš Joe Šimunić, u vezi se ističu Dardai, Nicu, Ebert, Cicero i povremeno Marko Babić, dok najveći dio napadačkog tereta, u odsustvu trenutno ozlijeđenog Marka Pantelića, iznosi Andrej Voronin. Ukrajinski killer nalazi se na posudbi iz Liverpoola, a partije koje pruža u posljednje vrijeme jasno pokazuju zašto ga je kultni engleski klub svojedobno i doveo iz Bayer Leverkusena. Voronin je u dosadašnjem dijela prvenstva postigao 11 pogodaka, no od toga čak osam u posljednjih šest kola, što ga čini trenutno "najvrućim" napadačem Bundeslige.

Uz dužno poštovanje prema Voroninu, Panteliću i ostatku društva iz napada, forte berlinske momčadi ipak je obrana, kojom dirigira Joe Šimunić. Stoper hrvatske reprezentacije nedavno je proglašen za najboljeg obrambenog igrača lige, i najzaslužniji je što je Herthin bedem jedan on najčvršćih u Njemačkoj. - manje golova od "plavo-bijelih" (27) primio je samo Schalke (25). Naravno, da bi obrambeni i napadački dio berlinske filharmonije svirao u istom ritmu potreban je i vrhunski dirigent na klupi, kojeg Hertha ima u liku 52-godišnjeg Švicarca Luciena Favrea. Trener je to koji je široj europskoj javnosti bio poprilično nepoznat sve do dolaska u njemačku prijestolnicu (ljeto 2007. godine), budući da je u biografiji imao samo klubove iz rodne zemlje - Yverdon, Servette i FC Zürich.

I konačno, možda i najveći razlog uzleta Herthe u ovoj sezoni leži u neosvojivosti Olimpijskog stadiona. Proteklih nekoliko godina bilo je to mjesto na kojem su se gosti dobro osjećali, nije bilo one prave, vruće domaćinske atmosfere, no ove sezone priča je posve drugačija. Nakon dva remija u prve dvije berlinske utakmice (Arminia i Wolfsburg), te poraza u trećoj (Energie), "plavo-bijeli" su nanizali čak deset uzastopnih pobjeda, čime su konačno stvorili onaj toliko željeni kult domaćeg terena, ili kako to kaže jedan uvijek prisutni transparent na Olimpijskom stadionu - Hauptstadt kult. Između ostalih, u Berlinu su oružje položila i tri izravna konkurenta za naslov - Hoffenheim, Bayern i Hamburg - što je jedan od glavnih razloga što Hertha na ostatak bundesligaškog društva gleda s prve pozicije.

Iako to pogled na listu osvojenih trofeja neće pokazati, berlinska Hertha nedvojbeno je klub osebujne karizme i bogate tradicije. Vojska njenih navijača s ponosom ističe plovidbu Stare dame kroz nemirne povijesne vode, borbu u nižim rangovima njemačkog nogometa u trenucima kad su klubu mnogi proricali kraj te konačni povratak u Bundesligu 1997. godine. Uspije li sadašnja generacija berlinskog ponosa nakon 78 godina vratiti naslov u njemačku prijestolnicu, ispisat će novu, vjerojatno najsjajniju stranicu klupske povijesti...